Dekan Fakulteta političkih nauka /FPN/ Univerziteta u Banjaluci Ranka Perić Romić istakla je da je odgovornost ključna riječ koja nedostaje probošnjačkim političarima, jer voditi politiku, a dozvoliti da drugi upravljaju, jeste jeftin način skidanja odgovornosti za sve nepostignute dogovore.
Povodom autorske analize dekana FPN-a u Sarajevu Seada Turčala u kojem je, između ostalog, naveo da je potrebno stvoriti uslove da, kako je rekao, Milorad Dodik i njegova politika postanu nepodnošljiv teret, kako za Republiku Srpsku, tako i za Srbiju, poručujući kako bi taj strateški plan eskalacije trebalo sprovesti prije vaskršnjeg svesrpskog sabora, dekan FPN u Banjaluci Perić Romić naglasila je da je neophodno ukazati na zablude i pogrešne opservacije Turčala, jer su one očigledno nastale iz ličnih ostrašćenih ubjeđenja, a manje iz poznavanja objektivnih činjenica, pravnih normi i drugih regulativa.
Odgovor dekana FPN u Banjaluci Ranke Perić Romić na analizu Turčala Srna prenosi u cijelosti:
Već u prvom dijelu teksta Turčalo priznaje da međunarodna zajednica vrši pritisak, što je automatski stavlja u pristrasni položaj koji pokušava implementirati kroz lik i djelo visokog predstavnika koji usput rečeno nema legitimitet da donosi niti nameće nikakva zakonska rješenja ni po Aneksu 10 Dejtonskog sporazuma, ni po "bonskim ovlašćenjima", a još manje činjenicom da njegovo imenovanje nije potvrđeno odlukom Savjeta bezbjednosti.
Podsjetimo, njegov djelokrug odnosi se na sprovođenje civilnog dijela mirovnog rješenja od koga je on davno odstupio i upravo suprotno toj misiji preuzeo na sebe ulogu zakonodavca preskačući oba mjesta koja imaju takvu nadležnost - Narodna skupština Republike Srspke i Parlametnarna skupština BiH.
Dakle, pričati o eskalaciji konflikata, znači priznati da oni postoje ili se naprosto radi o želji da se svjesno proizvedu, što je više nego očigledno upravo u tekstu koji potpisuje Turčalo.
Nametanje zakona od strane tzv. visokog predstavnika savim sigurno doprinosi podizanju tenzija i zagovaranja konfliktnih situacija očigledno neophodnih kako bi se ostvarila probošnjačka politička hegemonija na prostoru cijele BiH.
Upravo suprotno tome, aktuelna vlast u Republici Srpskoj na sjednici održanoj 28. marta, koju spominje Turčalo, donosi niz zaključaka koji idu u pravcu rješavanja nametnute krize nudeći opciju da se nesmotrena samovolja i ishitreni potezi /Kristijana/ Šmita razumno povuku.
Narodna skupština Republike Srpske vraća Izborni zakon na mjesto gdje se o njemu može odlučivati jer očigledno u zajedničkim institucijama to je nemoguće.
Neodlučnost bošnjačkih političara, mijenjanje stavova i usaglašavanje istih sa
američkom Ambasadom govori o njihovoj nemoći da bilo kakvu odluku donesu samostalno, a pri tome imaju nezaježljive apetite da vladaju cijelom BiH.
Odgovornost je ključna riječ koja nedostaje probošnjačkim političarima, jer voditi politiku, a dozvoliti da drugi upravljaju, jeste jeftin način skidanja odgovornosti za sve nepostignute dogovore.
Republika Srpska se nikad neće odreći svojih nadležnosti, niti će ikad dopustiti da drugi upravljaju, pored naših demokratski izabranih političara. Naša je opet odgovornost da u naslijeđe budućih generacija ne ostavljamo stranca koji vlada bez ovlašćenja, zakonodavca koji nameće bez skupštine, i samca koji nema podršku Savjeta bezbjednosti.
Dakle, probošnjački političari u nedostatku odgovornosti, a i odlučnosti da samostalno vode svoju politiku i donose zajedničke odluke sa sva tri konstitutivna naroda, uporno pribjegavaju već viđenoj matrici "Dodik remetilački faktor, Republika Srpska izvor kriza".
Odgovor je jednostavan, svakom njegovo, bez otimanja, pokušaja prevara i podvala.
Kako je moguće pričati o putu u Еvropsku uniju, zemlje u kojoj se nameću odluke njemačkog državljanina, a u sudu sjede i sude stranci. To je trijumf licemjerstva zapada, vrijeđanja inteligencije, i potcjenjivanje zdravog razuma...
Spomenuta odluka Miroslava Lajčaka o radu Savjeta ministara predstavljala je klasični primjer omogućavanja bošnjačke većine u procesima odlučivanja i glasanja, tačnije preglasavanja volje jednog naroda što je u suprotnosti ne samo sa ovlašćenjima visokog predstavnika da nameće odluke, nego i sa principom konstitutivnosti tri naroda u BiH.
Riječ je o borbi za očuvanje osnovnih pravnih i ustavnih načela. Isto tako po Ustavu BiH - imovina Republike Srpske pripada Republici Srpskoj, jer sve ono što u Ustavu BiH nije navedeno kao nadležnost BiH, pripada entitetima.
Put za ukidanja Republike Srpske probošnjački političari vidjeli su u mogućnosti da joj se oduzme nepokretna imovina što obesmišljava funkcionisanje javne vlasti, a budući da su elementi državnosti narod, teritorija, suverena javna vlast kroz nametanje novog Izbornog zakona pristupilo se novom pokušaju ukidanja i devastacije Republike Srpske i unitarizaciji BiH.
Skrivena namjera prepoznaje se u članu 8, dok se pažnja usmjerava na uvođenje skenera na glasačkim mjestima.
Svoju nesigurnost, neodlučnost i političku nezrelost probošnjači političari pokazuju kroz potrebu da po svaku cijenu očuvaju sistem pravosuđa u kome sjede strane sudije, neophodne u svojstvu značajnog mehanizama za centralizaciju BiH.
Reforma sudstva je neophodna i neizbježna jer je stranim sudijama davno isteklo vrijeme boravka u pravosudnom sistemu BiH u kome su sudili i presuđivali dominantno Srbima.
Svu nemoć probošnjačkih političara Turčalo pokazuje pozivajući ih na kreiranje eskalacije političkog konflikta kako bi se promijenio odnos snaga i vratila moć političkim institucijama BiH.
Međutim, Turčalo zaboravlja da Republika Srpska vodi konzistentnu politiku očuvanja entitetskih nadležnosti, ustavnog poretka i garantovanog Dejtonskog sporazuma.
Taj doživljaj da vladajuće strukture Republike Srpske vode smislenu politiku eskalacija i političkog trijumfa putem kojih se ostvaruju željeni ciljevi, može se razumijeti u političkom Sarajevu budući da Federacija BiH područje interesnih sfera pokušava realizovati preko međunarodnog faktora, podrške američke Ambasade, tzv. visokog predstavnika, prije nego na bazi dogovora domaćih političkih struktura.
Dakle, dok Republika Srpska vodi politiku očuvanja nadležnosti i teritorijalnog integriteta, pokušaje otimanja i prenosa nadležnosti, te centralizacije BiH u ime probošnjačke političke elite, sprovode stranci.
Naviknuti na već poznatu matricu "neka to uradi neko drugi" otvoreno pozivaju na stratešku eskalaciju, pa Turčalo zove vjerne saveznike da odlučnije djeluju prema politikama Milorada Dodika navodeći: "Visokom predstavniku su otvorenu podršku dale Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Njemačka i Nizozemska. Nastavak još intenzivnijih američkih proaktivnih mjera koje bi podržali međunarodni saveznici ubrzano mogu dovesti do demontiranja infrastrukture na kojoj počiva Milorad Dodik". Toliko o tome ko kreira krize i kome su one potrebne.
Turčalo je očigledno nedovoljno ili pogrešno informisan pa ekonomsku situaciju u Republici Srpskoj ocjenjuje kao krajnju granicu održivosti. Na vašu žalost, nudimo najsvježije informacije, a koje se odnose na ekonomski rejting Republike Srpske rađen od renomiranih evropskih institucija za procjenu trenutnog stanja.
Primijenjeni standardi su utvrili da je ekonomski rejting Republike Srpske stabilan.
Mehanizmi putem kojih Turčalo otvoreno zagovara slabljenje Republike Srpske kao na primjer međunarodnu izolaciju Dodika, već su unaprijed osuđeni na propast jer zaboravlja da je postojanje BiH uslovljeno postojanjem Republike Srpske budući da je BiH sastvaljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda.
Situacija se može gledati iz potpuno drugačijeg ugla. BiH svojim politikama kao što su pokušaj otimanja imovine, vođenje sudskog postupka protiv demokratski izabranog predsjednika Republike Srpske, kao i nametanje izbornog zakona, doprinosi potrebi osamostaljivanja Republike Srpske van okvira BiH.
Pozivanje Turčala na raspoređivanje NATO snaga po strateškim lokacija Republike Srpske, te slanje ЕUFOR-a u povratničke zone, samo dodatno ukazuje koji kurs političkog djelovanja treba dalje da vode Srbi. Turčalo zaboravlja da je Republika Srpska stvorena u ratu, ali čuvana u miru. Probošnjačkim političarima nedostaje šira perspektiva sagledavanja mogućih posljedica narušavanja tog mira, a čiji garant jeste Srbija.
Prema tome, umjesto što Turčalo savjetuje probošnjačke političare kako i na koji način treba da strateški razvijaju eskalaciju političkog konflikta i isti okreću u svoju korist, bilo bi bolje da ih poduči onoj narodnoj "kako siješ tako ćeš i brati".
