Republika Srpska leži na ogromnim rudnim bogatstvima. Istočni dio krije pravo blago, pokazuju istraživanja koja, konkretno na području Lopara, traju već tri godine ali odjednom su, baš sad kada se Srpskoj pokušava osporiti i oduzeti njena imovina, meta političkog Sarajeva, ambasada i određenih opozicionih lidera.
Primjera u kojima su se stranci okomili na prirodne resurse zemalja u kojima vide samo svoj lični interes pod krinkom da su došli da pomogn, ima širom svijeta. Ni BiH, izgleda, nije izuzetak.
"Nama je od prvog trenutka bilo jasno, po tome kako bezočno krše Dejtonski mirovni sporazum i ugrožavaju mir, da Kristijanu Šmitu i ljudima koji očigledno stoje iza njega, nije interes mir u BiH i čuvanje tog sporazuma, već lični intetresi vezano za resurse i imovinu Republike Srpske i FBiH", rekao je Ognjen Tdić, pravnik.
Dok traje hajka na prirodna bogatstva Srpske mora se znati i jedna vrlo važna stvar - novac koji ovdje dolazi za razne projekte beznačajan je u odnosu na bogatstva koja imamo. Južna srpska pokrajina najbolji je primjer.
"Mi godišnje dobijamo nekih 200 miliona evra bespovratne novčane pomoći od ЕU. Sad ću vam reći kolika je vrijednost samo jedne rude na KiM. Mi na KiM naše rudno bogatstvo, naše rezerve uglja su 14 milijardi tona. Kada to pomnožite sa 20 evra to je 280 milijardi evra. Ako izuzmemo svu našu emotivnu vezanost za KiM, ako izuzmemo sve naše crkve, ako samo govorimo o onome u šta stalno hoće da nas gurnu, samo o parama, to je 280 milijardi evra samo uglja. Ja ne govorim o plodnoj zemlji Metohije, ne govorim o drugom rudama. Dakle, samo uglja. Ovih 200 miliona koje dobijamo na godišnjem nivou, znate koliko godina je potrebno da bi došlo do 280 milijardi? 1400 godina!", rekao je Predrag Marsenić, poslanik u Skupštini Srbije.
Da su se stranci predvođeni Šmitom namjerili da na ovim prostorima jagme za sebe i kompanije iz zemalja iz kojih dolaze, pokazuje i nedavni primjer iz drugog entiteta kada je Majkl Marfi, američki ambasador u Sarajevu, pisao premijeru Nerminu Nikšiću i tražio da se usvoje određeni zakoni, naravno, koji odgovaraju strancima.
Naprimjer, i da se zakonski uredi pitanje koncesija u smislu da se obezbjedi javno privatno pratnerstvo kako bi se podstakla privatna ulaganja. Možda na prvu nekome ovakva priča izgleda bezazleno, ali nije. Mnogi u ovome vide namjeru ambasadora, ne samo američkog već i nekih drugih, zapadnih, da diktiraju korišćenje državnom imovinom.
Šta bi mogao da bude cilj? Na primjer, da kompanije iz tih zemalja uđu u koncesiju nad vodama. Zamislite situaciju da to bude njemačka firma koja bi struju ovdje dobila za relativno male pare a za mnogo više je prodala dalje. Iz Marfijevog pisma može se naslutiti takav scenario jer navodi: ''Omogućiti javno-privatno partnerstvo i koncesije te podstaći privatna ulaganja''.
Državna imovina očigledno nije samo političko pitanje. Neki su, čini se, ovdje dovedeni samo sa namjerom da eksploatišu resurse.
