Više od tri decenije Milka Kokot iz Istočnog Srajeva traga za bratom Draganom i ocem Gojkom Stanišićem. Bratu je bilo 27, ocu 53 kada su 1992. ubijeni na kućnom pragu u Sarajevu. Zna samo da su prevezeni u hitnu pomoć i zavedeni pod brojevima 31 i 32.
"Odakle su oni, da li su prevezini na groblje da li su negdje dalje, da li su bačeni negdje, to niko ne zna, ali zna arhiva ako si ga primio taj dan. Samo treba reći taj doktor koji je primio ne teba šutiti treba progovoriti“, kaže Milka Kokot iz Istočnog Sarajeva.
Tužno sjećanje na 1992. dolazi i iz Podrinja. Od 9. maja te godine gubi se trag Jovaninom ocu Obradu Vasiću. Tada tridesetosmogodišnjak nije želio da napusti rodnu Srebrenicu.
"Povukli smo se iz Srebrenice s tim da je, negdje i zadnji, on ostao, od tad se gubi“, kaže Jovana Zekić iz Srebrenice.
Jovana i Milka ne gube nadu. Žive za dan kada će naći kosti svojih najmilijih.
"Svako treba da ima svoje mjesto, vječno počivalište, da se dođe na grob, da se negdje ta svijeća zapali, a ja mislim da bol će uvijek da bude tu“, rekla je Zekićeva.
"Ja sam napravila taj krst, ja imam gdje prislužiti svijeću ali ja znam da njih nema u tom grobu, to je jedini bol koji nas tišti“, kaže Milka Kokot.
Milka je jedina u porodici koja je ostala da traži svoje. Kaže da je njen DNK uzorak otputovao za Holandiju. Jovana i njena porodica su prekopavali lokacije koje bi, prema dojavi komšija, mogle da kriju tijelu njenog oca, ali uzalud.
