Kristini Blagojević iz mjesta Repovac, nedaleko od Bratunca, sin Boro stradao je 1992. Godine. Kristina za ATV kaže da je njen sin vraćen sa služenja vojnog roka iz Srbije. Od Sarajeva, preko Tuzle, stigao je u rodno mjesto. Pješačio je od Konjević polja do Repovca i ostao živ da bi tek nekoliko dana kasnije nastradao u mjestu Sandići.
Boro nije bio sam, priča Kristina, ali ona ni danas ne zna šta se zapravo nalazi u grobu pored koga smo stajali. Iza ove priče, dobro poznata praksa, za ovaj zločin niko nije odgovarao niti se zna šta se tačno desilo.
"U Sandićima, tu je bila i grobnica ovako kraj rijeke iskopana, išli smo, ja sam išla tu kada je došao onaj Stanko iz Beograda patolog da otkopaju grobnicu, i dolje su odnijeli na Moštanice, bila hladnjača. U mene muž, on je crkavao, hodao, tražio, kažu odveden u Srebrenicu, kažu muče ga tamo, mi nikad ništa nismo saznali, oni su samo sanduk dali iz Beograda, mi smo ovdje donijeli, da li tu nešto ima ja ti sine ne znam. Nikad niko nije odgovarao, ma ništa", govori nam Kristina.
Bolja sudbina nije zadesila ni porodicu Stanislava Milinovića. Ostao je bez najmlađeg brata i bez majke a sahraniti ih nije mogao. Kaže koridor nije bio otvoren, bio je u Tesliću, proći nije mogao.
Iza njegovog brata ostalo je dvoje djece, koji su danas školovani ljudi, kaže Stanislav. Bratov grob obilazi i posjećuje svake godine, a odnos bh. pravosuđa i zapadnih sila prema Srpskim žrtvama, posebno u regiji Birča, smatra žalosnim.
"Nije samo što ste vi spomenuli tu cifru, ima iks primjera. Nažalost Srbi su tako potčinjeni da Zapad i čitav svijet je usmjeren protiv nas tako da nemamo mi šta, ne možemo ništa učiniti, žalosno je to", priča Stanislav.
A ono što možemo učiniti jeste da se sjećamo svih onih koji su svoje živote ugradili u temelje Republike Srpske. Da obilazimo i posjećujemo stratišta i da nikada više ne dozvolimo stradanje Srpskog naroda, ma gdje se nalazio, kažu članovi porodica ubijenih.
