Muzičar Dejan Petrović prisjetio se teške saobraćajne nesreće koju je doživio kada je zaspao za volanom.
Dejan se nakon udesa borio sa traumama i napadima panike, a kako je istakao, najveća podrška mu je bila supruga.
– Uvijek volim da naznačim da je bio Sveti Ilija, jer negdje smatram da su mi on i Gospod Bog sačuvali glavu na ramenima i ostavili me među živima. Uvijek uzdahnem kada se sjetim toga.
– Dogodilo se tako što je ljeto, sezona, sviralo se non-stop, pun gas, svaki dan su maltene bile neke svirke. To je bilo negdje tri sata popodne. Tunel, kada izađete, sa desne strane vam je manastir Nikolje, znači bukvalno taj mali tunel, kako sam ušao, ja sam zaspao.
– Kroz cijeli tunel sam vozio spavajući, srećom u mojoj traci. Kako je auto polako počeo da silazi sa puta, ja sam imao te senzore da on pišti, da me upozorava da koči sam, međutim problem je bio kako sam ja uzjahao na betonski stub, mene je motor, da je bilo proširenje, ja bih stao jer sam se probudio u sekundi i počeo da kočim, međutim mene je motor prevagnuo zbog težine – objasnio je Dejan i otkrio da su tada sva stakla na kolima popucala i auto je bio toliko uništen, da je mogao samo da ga proda na otpad.
Najveći šok je doživio kada je izašao iz automobila na asfalt, nije mogao da pije vodu, nije mogao da zapali cigaretu i nije imao nikakav osećaj. Samo se smijao, kao da se ništa nije dogodilo. Želio je da odmah ode u bolnicu, pošto mu je bilo čudno da se ništa ozbiljnije nije desilo od tolikog prevrtanja.
Na putu ka bolnici, počeo je da mu otiče stomak, pa je pomislio da ima unutrašnje krvarenje, ali je to zapravo bila posljedica straha i stresa. Kada je ušao u bolnicu, počeo je da pjeva, ni sam ne zna zbog čega. Imao je problem i sa spavanjem, sanjao je stalno to što mu se dogodilo i vremenom je uz pomoć stručnjaka sve to prevazišao.
– To je jako veliki šok. Dosta onako stresnih situacija u životu je bilo, taj udes, kasnije korona i negdje u koroni zbog svega toga da li će biti posla, šta će biti sa ljudima iz orkestra, onda sam dobio anksioznost. Ovo prvi put u javnosti pričam, pričam masi ljudi. Iz kog razloga? Iz razloga što masa ljudi ima anksioznost, a ne može da je prepozna i ne zna šta je. Međutim, ja kasnije kada sam krenuo da pijem terapiju i ko je izmislio terapiju za anksioznost, ja bih mu spomenik digao, najveći koji postoji. Meni je tek poslije desetog dana, petnaestog sam u stvari shvatio šta sam zapravo doživio. Prvu noć je bio pakao. Svaki sekund zaspim, odmah čujem to pucanje u autu. Tako da, malo, pomalo sam se oslobodio toga, ali mi je dugo trebalo.
– Potražio sam pomoć stručnjaka poslije nesreće. Najviše mi je pomogao razgovor sa suprugom, jer me ona najbolje poznaje i molitva u crkvi, vjera. Pošto ja kad sam iskočio iz auta sam vidio zid od dvorišta manastira Nikolje i monahinje i mi smo već poslije jedno pet, šest dana otišli u manastir i odnijeli prilog i dosta mi je molitva pomogla. Crkva, manastir, išao sam i to mi je baš pomoglo – rekao je on.
– Bio sam sa mojim drugom sa kojim pijem, maltene cijeli život, kafu. Sjedili smo u kafiću u kojem sjedimo maltene svako jutro kada sam ja u Užicu. Bilo je prelijepo, sunčano. Samo sam u jednom momentu osjetio neki naboj straha i samo su mi se odsjekle noge. Prvi put se susrećem sa tim i ne mogu da opišem, ostao sam bez glasa, nisam mogao da pričam, bila je puna terasa, samo sam želio da se negdje sklonim sam, uletio sam u toalet, počeo da se umivam i u momentu mi je proradio mozak da imam panični napad – objasnio je Dejan u emisiji “RTS Ordinacija”.
