Rada Manojlović rano je ostala bez majke, o kojoj je često emotivno govorila u javnosti.
Prerani odlazak njene majke, na Radu je ostavio duboki trag, ali svako sjećanje na nju, pjevačici budi lijepa osjećanja.
Njen otac, se kasnije oženio sa Suzanom koja je ranije otkrila za "Premijeru" da nikada nije pravila razliku između Rade i Marije i njene djece i da nikada nije željela da im zamijeni majku.
"Ja ne volim da dajem izjave ja nisam javna ličnost. Ja kada sam došla da živim ovdje sa njihovim ocem, ja se nisam trudila da im zamijenim majku. Tretiram ih isto. Glupo bi bilo da kažem da ih volim više od svoje djece, ali ne razvajam ih. Svaka dobije isti poklon za rođendan - istakla je ranije Suzana.
Podsjetimo, Rada je sa je sa 19 godina ostala bez majke, koja je kao mlada perminula od karcinoma.
- Ja sam imala 19, sestra 17 godina. Imala sma najbolju drugaricu u selu, čak i sestru, tamo smo svi Manojlovići rođaci, ona je moje godište, '85. njoj je mama umrla kada je imala dvije godine i ja sam se cijeli život pitala kako joj je i cijeli život molila Boga, jer mi smo sjedele u klupi zajedno, bila mi je najbolja drugarica i nekako gledajući nju uvijek mi je bilo teško zbog nje i samo sam razmišljala da se meni ne desi, samo da moja mama... - počinje razgovor o bolnoj temi Rada Manojlović u emisiji "Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović".
- Poslije sam počela da razmišljam da li je moguće da to čega se plašiš da ti Bog i nameni. Nevjerovatno, ja sam se toliko plašila, ona nam je svima bila slaba tačka u selu i u meni je bio strah samo to da se ne desi, samo to da se ne desi. I, kada se moja mama razboljela, bolovala je godinu i po dana, ja to uopšte nisam doživljavala ozbiljno. Ne mogu da zaboravim nikada njene riječi, ona je bila isto kao i ja, kada se nečega plašim volim da mi neko da neku potvrdu, kada pitam: "Šta misliš, da li će biti sve u redu?", da mi neko kaže: "Hoće", i da se ja smirim. Sjećam se, naša majka je stalno, ona je osjećala i imala taj strah, i često je pitala mene i sestru: "Šta mislite hoće li vaša majka da ozdravi?", a mi smo joj govorile: "Naravno mama" - prisjetila se tada Rada bolnih momenata.
- Ja sam u tim godinama već radila svadbe, šatore, uporedo, drugi pjevač pjeva na svadbi, ja na pauzi učim za školu i dobijam sve petice i nisam imala vremena da razmišljam o njoj u smislu te bolesti i da se ja udubim u to. Još sam čula da se to leči u ne znam kolikom procentu, nije mi padalo na pamet da je to kod nje taj neki stadijum. Čak je jedan period, šest mjeseci, sve bilo u redu sa njom, na nekim kontrolama je sve bilo čisto, tako da sam ja bila to je to. Međutim recidiv se vratio. Dosta nesvjesno me je sve to dočekalo - rekla je iskreno Rada i nastavila:
- I sam taj trenutak... Ja sam bila sa njom do samog kraja, ja sam nju držala za ruku. Kada kažeš nešto živiš, doživljavaš, gledaš i kao da nisi to ti, kao da sam se izmestila iz same sebe i odnekud ja sad to gledam. Mislim da sam tako to i prevazišla, nastavila sam da živim dalje i da radim. Negdje sam psihološki poništila sve to. Ne pamtim kada sam plakala, mogu da nabrojim kada sve od 2004. godine sada će biti punih 20 godina kako je nema. Jesam plakala kako vrijeme prolazi, evo sada ja recimo imam 37 godina, ona se u mojim godinama, za nekih još šest meseci razboljela, kada dolazim u te godine tek shvatam koja je to mladost. Ja to tada možda nisam doživljavala. Onda pomislim, čovječe kako je bilo njoj, još je imala i nas dvije. Mislim da je njoj najžalije što je nas dvije ostavila. Ali isto tako se sjećam koliko je ona bila smirena. Ja sam paničar, opraštam se sa životom kada me boli zub ili glava, a ona je bila, evo sjećam se, moja sestra je jako dobro kuvala, učila je od nje, i već je majka bolesna dugo i već su nam rekli da je to sve loše, ja nikada nisam vjerovala u te prognoze, ali moram da vam kažem kada su rekli da će živjeti još mjesec dana, 30 dana je još živjela. To je nevjerovatno. Meni oni to pričaju, ali to ide, odlazi od mene, odbija se, ja to ne slušam nisam htjela to da prihvatim nikako. I, sestra kuva nešto i počinje da plače jer sve to znamo, a majka onako, sjećam se, jedva ide, onako bolesna, maltene na samrti kaže: "Marija ti ne smiješ da plačeš, ti moraš da misliš da ćeš imati svoju djecu sutra, moraš da budeš jaka", ona je nas tješila do zadnjeg dana - prisjtila se Rada.
- Veče prije nego što je vodimo u bolnicu, ona će sutradan umreti, da sad ne pričam neke detalje, desilo joj se nešto, pala je onako na krevet i ja se tu već slomim, ja sam tu vidjela da je to kraj, već šamara realnost i počnem da plačem kao kiša ispred nje, i ona me pita onako, bez ijedne suze, tu sam počela da joj pričam da je ona moj heroj, jer ne mogu da vjerujem da ona nije plakala, kao da to nije bila ona, kao da smrt nije ništa, njoj je mnogo više bilo stalo kako ćemo nas dvije... - pričala je Rada pa nastavila:
- Ja se prospem, to je prvi put da sam plakala, da sam došla do svjesti da to nije laž. Ja pored nje krokodilske suze, ona kaže: "Radmila zašto plačeš?", ja tu njoj kažem: "Zato što nisam provela više vremena sa tobom", jer ja sam bila stalno na svirkama, stalno u školi. Ja sam zarađivala i ona meni kaže: "Molim?! Radmila, neću više da te vidim da si plakala, jer da ti nisi radila...", jer pjevanje je kao i sada i tada bilo više nego prosječna zarada, jer tata je mogao da zaradi nešto, ali ja sam deset puta više zarađivala i ona meni kaže: "Da ti nisi pjevala, da nisi radila, ja ne bih imala da se liječim", jer mi smo sve davali za liječenje: "...i ne bi mi produžila život za ovoliko". I meni prestanu suze kao rukom odnešene. Tako je znala jednom rečenicom da me smiri. Ja to i dan danas pamtim, ona je umijela da me smiri, da smiri neku moju grižu savesti, sve te moje propuštene trenutke. Sada kada bi vratili vrijeme, džaba pare i džaba sve kad nisam provela vrijeme sa njom.
