Toma Zdravković nije bio samo pjevač, već i pjesnik koji je svojim stihovima dirao srca mnogih.
Njegova muzika i danas podsjeća na vrijeme kada su emocije bile iskrene i kada su se ljudi mogli identifikovati sa njegovim pjesmama. Svojim izrazito emotivnim interpretacijama, Toma je uspio da stvori nešto što prevazilazi granice vremena i prostora, ostavljajući neizbrisiv trag u istoriji narodne muzike na prostorima Balkana.
O svojim sjećanjima na Zdravkovića govorio je Tihomir Pop Asanović, klavijaturista legendarne jugoslovenske rok grupe "Time", koji je na početku svoje karijere šest mjeseci svirao sa Tomom. Bilo je to 1965. godine, kada su obojica bili mladi muzičari, a njegova sjećanja vrlo su zanimljiva i dala su nove nijanse priči o Tomi.
“Bilo je to krajem 1965. i početkom 1966, zajedno sam nastupao s Tomom šest mjeseci”, prisjetio se tada Asanović i nastavio:
“Zvali smo taj prostor Gradski podrum, ali bio je to Dom sindikata u Beogradu, koji je u podrumu imao posebnu dvoranu. Svirali smo šest dana u nedjelji, samo smo ponedjeljkom bili slobodni. Inače su tamo svirali "Džentlmeni i braća Jelić", kasnije su se nazvali JU grupa, rokeri su svirali čajanke od 16 do 19 sati, a mi smo nastupali od 20 časova do ponoći”.
O tome kako su se spajali tadašnji prvi rokeri i ovi iz svijeta narodne muzike, Asanović kaže da je imao sreću da je sa Tomom Zdravkovićem svirao kao još mladi rok muzičar te je puno toga naučio. Asanović je 1965. iz Skoplja došao u Beograd.
“Bio sam 17-godišnjak i tražio sam posao, a tamo gdje su se sastajali svi muzičari, glumci i menadžeri, raspitivao sam se za svirke. Dali su mi preporuku da se javim Tomi jer je njegov pijanista slomio dva prsta. Svirao sam na nekom starom Stejnveju koji je bio potpuno raštimovan pa sam stalno molio da se naštimuje kako treba (smijeh)”.
I Toma Zdravković bio je tada na početku karijere, ali ipak stariji, imao je 27 godina. Asanović kaže da su "svirali nešto malo zabavne muzike, pa starogradske pjesme, jer onda nije bilo cajki i turbofolka".
“U to vrijeme Toma je umeo da mi kaže da mu na klaviru, sat vremena prije nastupa, pokažem neke akorde, pa smo desetak dana vježbali. Bio je jako nadaren. Sam je pisao tekstove i melodije, imao je pjesme koje će kasnije postati popularne, ali tada još nije ništa snimio”.
Taj gusti radni raspored imao je prednosti i mana, a ni poroci muzičarima nisu bili nepoznati, čega je i Pop Asanović bio svjestan.
“Jako smo se puno družili, Toma je uvijek bio elegantan, imao je nekoliko odijela i košulja i uvijek je nosio kravatu. Ali volio je i da popije. Često je išao i na kockanje s onim mangupima na Dorćolu. Tamo je bila i Lepa Lukić i svi ti mladi pjevači, bacale su se one kockice. Znao je drugi dan da dođe na ručak bez kinte i kaže:
"Pope, daj plati jedan grašak s kobasicama" (smijeh). Bio je boem i veliki plejboj, imao je toliko snage da je to bilo fascinantno... Bilo je tu velike zarade jer se sviralo po narudžbini i pjesme su bile plaćane. Sve su to bile starogradske pjesme, a on je znao da uključi i neke svoje autorske pjesme koje smo prije toga naučili da sviramo. I publika bi ih odmah prihvatila, bilo je to nevjerovatno. Ljudi su sjedili za stolovima, naručivali večere, svake večeri bilo je krcato, a pogotovo petkom i subotom. Reakcije publike bile su odlične, a neke pjesme znali smo da izvedemo po četiri-pet puta tokom večeri. Jedan sto naruči nešto, a drugi nešto kontra, i stalno tako, pa je malo bilo i dosadno svirati par puta istu pjesmu. Ali bila je to odlična zarada, pogotovo meni kao mladom muzičaru. To mi je bila škola koja mi je donijela sigurnost, iskustvo i rutinu”, istakao je Asanović i dodao: “Kao u svakom poslu, morate imati prakse”.
Klavijaturista je pomenuo i detalj u navikama Tome Zdravkovića koji je odredio i njegov životni stil.
“Imao je naviku o kojoj se ne zna dovoljno, nikada nije išao da spava prije pet-šest ujutro. Taj noćni život ga je kasnije na neki način i ubio”.
Tada mladi Pop Asanović često je pazio na starijeg kolegu.
“Sedam-osam puta stavljao sam ga u taksi i pratio kući, a sutradan mi je zahvaljivao. Inače bi završio na kocki i izgubio sav novac. A žene su ga obožavale.
Zdravković je znao mladom klavijaturisti da kaže da ga vodi na večeru, ali mladi Pop nije pio alkohol nego sokove. Toma bi za to vrijeme popio nekoliko rakija. Asanović bi ga pitao zašto ne pije pivo, ali bi mu odgovorio da mu ne paše. On je pio”, kaže Asanović, koji je to shvatio tek poslije mjesec dana nastupa, jer je morao da izdrži da pjeva po tri do tri i po sata svake večeri, i bio je pod pritiskom.
“Velika zarada svake večeri skupljala se u kutiji od violine koja bi stajala na klaviru i bila krcata tadašnjim dinarima - kaže Asanović i dodaje:
"Zarađivalo se nevjerovatno, mogli smo za jedan vikend sviranja da kupimo novi automobil. No, puno je novca i nestajalo kad bi se društvo prebacilo na neku drugu lokaciju, iako je Zdravković kasnije pomenuo da se malo riješio kocke. I Šaban Šaulić je umio da dođe poneko veče, bio je već velika zvijezda, a i Lepa Lukić je nekoliko puta otpjevala s Tomom nekoliko pjesama. To je bilo njegovo društvo, estrada u nastajanju”.
Već tada nazirali su se autorski počeci Tome Zdravkovića, čemu je svjedočio i Asanović.
“Toma Zdravković bio je nevjerovatno muzikalan, uvijek je imao neki papir i olovku i zapisivao. Umio je da kaže: "Vidi onu crnu lepoticu za stolom". Pa doda: "Ima crnu kosu kao vranac". Sve bi zapisivao u malu knjižicu s kvadratićima, to nikada neću zaboraviti. Tek kad bih slušao njegove pjesme, nakon nekoliko mjeseci, vidio bih da je sve to upotrijebio, bio je sjajan”, prisjetio se Pop.
