Nekad Momčilo Vukotić, danas Saša Ilić. Idoli Partizanove tribine. Najvjernija crno-bijela djeca. Simboli kluba. Najbolji predstavnici dvije daleke generacije, spojeni na način samo fudbalu razumljiv. A opet tako logičan, jer velikani idu uz velikane. I zato opipljiv bol u glasu Ilića dok govori o preminulom Moci.

“Otišao je najveći”, prvi je komentar Ilića u kratkom razgovoru za Mozzart Sport.

Sasvim dovoljan, mada mlađima možda nije sasvim poznato koliko je Moca Vukotić veliki. Valjda će poslije ovoga biti nešto jasnije.

“Čak i kad sam oborio njegov rekord po broju utakmica za prvi tim znao sam da je on na vrhu. Nedodirljiv. U mojim očima on je ispred svih”, kaže Ilić prije no što premotava film na prvi susret s Vukotićem.

“Kad sam počinjao da se bavim fudbalom, moj idol je bio Dragan Ćirić, želio sam da budem kao on, ali mi je otac još od malena, prije nego što sam i stigao u Beograd pričao o Moci. Govorio je kako s loptom može sve, u šta sam se uvjerio kasnije posmatrajući snimke njegovih utakmica. Tata je stvarno bio u pravu, Vukotić je toliko uticao na moju karijeru da to ne mogu reči da opišu. Tačno je da ga nikad nisam gledao, ali kao da jesam”.

A ako neko misli da su to samo kurtoazne riječi grdno se vara. Jer Saša Ilić toliko cijeni Mocu da javno apeluje na Partizanovu upravu.

“I danas sam pri stavu da bi stadion Partizana trebalo nazvati po Vukotiću. Veličina. U svakom smislu, fudbalskom i ljudskom. On je – Partizan”.