U sezoni Dinama u kojoj ima situaciju da uđe u drugi krug Lige šampiona idemo se prisjetiti jedne legende nad legendama.
On je bio trener Dinama koji je osvojio Kup velesajamskih gradova 1967. godine, on je Bajernu donio naslov nakon 39 godina. Njega su se bojali najveći fudbaleri svijeta, bio je oličenje rada, stege, discipline i savjesti… I kao igrač bio je jedan od najboljih na svijetu.
Rođeni Zagrepčanin koji je igrao i za Građanski, ali i za Partizan i Crvenu zvezdu – obilježio je nekoliko fudbalskih epoha. I kao igrač i kao trener.
To su samo najkraće crte o neupitnoj fudbalskoj veličini, Branku Zebecu. Je li više postigao kao igrač ili trener, teško je odgovoriti na to pitanje, ali nekako najbliži odgovoru ćemo biti ako ustvrdimo da je bio među najvećima i kao igrač i kao trener.
Rođen je u Zagrebu 17. maja 1929. godine, umro je na današnji dan, prije 32 godine, 26. septembra u svom rodnom Zagrebu 1988. godine, bizarnom nesrećom, ugušio se komadićem mesa sa roštilja koji je spremao za svoje prijatelje nakon što su zajedno odgledali jednu utakmicu, podsjeća "Dnevno.hr".
Donio evropski trofej Dinamu
Kao igrač bio je sjajan napadač, volio je da igra na lijevom krilu, no i na mjestu centarfora bio je neprikosnoven. U mnogim anketama bio je izglasan kao jedan od najboljih, ili najbolji, hrvatski fudbaler svih vremena.
Karijeru je započeo u čuvenom Građanskom, za vrijeme Drugog svjetskog rata, igrao je za juniorsku ekipu ovog kluba od 1943. do 1945. godine. Nakon što su komunističke vlasti ukinule Građanski Zebec je karijeru nastavio nastupajući za amaterske zagrebačke klubove; Poštar, Lokomotivu, Milicioner, a 1951. godine angažovao ga je beogradski Partizan u kojem je proveo sljedećih sedam godina. Upravo zaslugom Branka Zebeca Partizan se prometnuo u istinsku snagu tadašnjeg fudbala, sa Zebecom u ekipi tadašnji “crveno-plavi”, tek kasnije Partizan je preuzeo crno-bijelu kombinaciju, osvojio je tri Kupa i jedno prvenstvo.
Potom je prešao u susjednu Crvenu zvezdu gdje je odigrao dvije sezone. Pred kraj karijere odlazi za Njemačku u Alemaniju iz Ahena gdje je odigrao još tri sezone i konačno 1965. godine završio igračku karijeru. U međuvremenu skupio je čak 65 nastupa za jugoslovensku reprezentaciju, postigao je 17 golova, a kud i kamo je upisao još asistencija. Bio je član znane olimpijske reprezentacije Jugoslavije koja je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine osvojila srebrnu medalju, nakon poraza protiv Mađara u finalu.
Velikan koji se pamti
Prije toga bio je učesnik dvije velike utakmice protiv Sovjetskog saveza, one prve koja je završila 5-5 nakon vodstva Jugoslavije od 5-1 i one druge koja je završila 3-1 trijumfom Zebeca i saigrača. Mnogi su tu reprezentaciju znali zaustiti godinama kasnije napamet – Beara, Stanković, Crnković, Horvat, Čajkovski, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec! Pri tome, Zebec je sa sedam golova bio najbolji strijelac tog olimpijskog turnira. Igrao je Zebec i na Svjetskom prvenstvu 1954. godine u Švajcarskoj. Tada je jugoslovenska reprezentacija stigla do četvrtfinala i izgubila od kasnijeg prvaka svijeta, Zapadne Njemačke.
Na sljedećem Svjetskom prvenstvu 1958. godine u Švedskoj bio je kapiten i s jugoslovenskom reprezentacijom opet stigao do četvrtfinala i još jednom doživio poraz od Zapadne Njemačke.
Na Еvropskom prvenstvu 1960. godine reprezentacija bivše države poražena je u završnici od Sovjetskog Saveza. Na kraju, o kakvom je igraču bilo riječ svjedoči i činjenica da je Zebec igrao za reprezentaciju Svijeta protiv Еngleske, 1953. godine, na Vembliju, povodom proslave 90. godišnjice engleskog fudbalskog saveza.
Još dok je pred kraj karijere igrao u Ahenu pohađao je trenersku školu, zarano je još kao igrač odlučio postati trener. Iako kao rođeni Zagrepčanin nikad nije igrao za Dinamo, prvi trenerski posao bio mu je baš u rodnom Zagrebu, u Dinamu. Sjajnom selekcijom igrača i novim metodama treninga od Dinama je napravio strašnu ekipu koja je 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova.
Dogodio se preporod
Iako je utakmicu u finalu vodio Ivica Horvat (prethodno je zbog smjene uprave klub napustio i Zebec), zasluge za taj epski trijumf zagrebačkog tima pripadaju najviše baš Zebecu. Fudbalska Еvropa vidjela je da se u Zagrebu odradio sjajan posao i Zebec je dobio poziv Bajerna koji tada nije bio fudbalski gigant kao danas. Bajern je tada na prvenstvo čekao već 37 godina, poslije Drugog svjetskog rata u Bundesligi Bajern je bio bez naslova.
Čim je Zebec preuzeo Bajern dogodio se preporod bavarske ekipe koja je 1969. godine na sveopšte iznenađenje osvojila dvostruku krunu, i prvenstvo i kup. Samo dvije godine kasnije Zebec je s Bajernom osvojio i evropski trofej, Kup pobjednika kupova, senzacija s angažovanjem Zebeca bila je potpuna.
Jedno vrijeme, početkom sedamdesetih godina vodio je i Hajduk, njega je naslijedio Ivić, a slobodno se može reći da je i Zebec učestvovao barem djelimično u stvaranju nove Hajdukove generacije koja je harala evropskim i jugoslovenskim fudbalom sredinom sedamdesetih godina. S Hajdukom je osvojio Kup 1973. godine i došao do polufinala Kupa pobjednika kupova iste godine u kojem je eliminisan tek u polufinalu protiv engleskog Lids Junajteda.
Potom je preuzeo Hamburg Sport Verein i osvojio njemački naslov 1979. godine i došao do finala Kupa prvaka, usput eliminisavši i splitski Hajduk u čuvene dvije utakmice četvrtfinala, gdje je izgubio u madridskom finalu od engleskog Notingem Foresta.
Vodio je još i Štutgart 1970-1972, Ajntraht Braunšvajg 1974-1978, taj je klub poveo do jednog boda zaostatka za osvajanjem prvenstva 1977, Borusiju iz Dortmunda 1982. i 1983, trenirao je i Ajntraht Frankfurt 1983. i 1984. te još jednom Dinamo prije povlačenja u penziju.
Bio je sveobuhvatna osoba i u privatnom životu i kao trener. Bio je izvrstan student matematike i fizike i Univerzitet mu je nudio stipendiju za daljnje usavršavanje, ali se ipak odlučio za fudbal. No, tu svoju matematičku sklonost mnogo je koristio u fudbalu, kod njega nespreman igrač nije uopšte bio igrač.
Često su se igrači svih klubova u kojima je radio žalili na pregrube metode i pretežak fizički rad, a on bi se posvađao s upravom, čak i znao otići iz kluba ako uprave ne bi stala iza njega, već iza igrača. Tako je bilo i u Bajernu.
Veliki genije
Dok je trenirao HSV u njemu je igrao Ivan Buljan kojeg je Zebec znao još iz Hajduka i jedan od najboljih fudbalera tog vremena, engleski internacionalac Kevin Kigan. Upravo je Kigan slovio kao pomalo neodgovoran tip koji je stalno kasnio na treninga, pa i zabušavao tokom vježbanja. Zebec ga je stalno nemilosrdno kažnjavao i ta priča je sedmicama, pa i mjesecima bila glavna tema njemačkih sportskih žurnalista.
Kigan je godinama kasnije pričao svoja iskustva sa Zebecom:
“Branko Zebec nije bio samo taktički genije, nego i diktator što se tiče discipline, a iznad svega je insistirao na fizičkoj pripremi. Kapiten Peter Nogli i ostali veterani, koji su se trudili da strancima zagorčaju život, nakon Zebecovog dolaska više nisu imali ni volje ni snage za ogovaranje, bili su zauzeti preživljavanjem brutalnih Zebecovih treninga. I ja sam jednog dana pokucao na vrata reda direktora kluba Guntera Necera i rekao – Želim zaista da odem, ovaj trener je lud”.
Kigan se toliko bojao Zebeca koji ga je kažnjavao za najmanju disciplinsku grešku, poput kašnjenja na trening, pa je tako jednom unajmio helikopter da ga odveze na trening preko snijegom zametenih ulica u Hamburgu.
Velikani se žalili
Ali, kad je Kigan uvidio svrsishodnost napornog vježbanja, kada je postao vođa i HSV-a i engleske reprezentacije znao je da je to plod teških Zebecovih treninga.
“Morao sam se zahvaliti Branku Zebecu. Nikad na treninzima nisam toliko trčao, ali nikada nisam bio ni tako uspješan. Baš zbog Zebeca sam se zaljubio u njemački fudbal. Sjećam se da mi je znao govoriti, stalno jedno te isto: Možeš imati loš dan i promašiti gol, ali ne smije ti se dogoditi da ne možeš trčati”, govorio je.
Na Zebeca se znao požaliti i mlađahni Franc Bekenbauer još u Bajernu kad je tek započinjao fudbalski uspon, da bi godinama i godinama kasnije Kajzer Franc ustvrdio:
“U karijeri sam radio s velikim trenerima, vježbali su me Udo Latek, Еrnst Hapel, ali Zebec je bio najveći. On je od mene stvorio igrača”.
Užas na roštilju
Sjeća se Bekenbauer šta je njemu Zebec znao napraviti. Jednom je tako mladi Franc tokom priprema pobjegao iz sobe, no Zebec ne bi bio Zebec kad tako nešto ne bi predosjetio.
Otišao je u kontrolu, vidio da Bekenbauera nema u sobi, ležerno legao u njegov krevet kako bi ga dočekao. Kada se iz noćnog života Bekenbauer vratio umalo ga nije srce izdalo kada je vidio kako njegov oštar trener spava u njegovom krevetu.
Kako je stres bio sve veći tako se Branko Zebec, nažalost, odao alkoholu. Sve češće bi bio viđen pijan na treninzima, teško je komunicirao s novinarima, a počele su ga hvatati i bolesti. Odlučio je da prestane s trenerskom karijerom u 56. godini, nakon što je 1984. godine nakratko vodio zagrebački Dinamo.
Njegova nagla smrt bila je šok za fudbalsku javnost, Zebec se ugušio komadićem mesa sa roštilja kojeg je sam pripremio, kada je htio da počasti svoje prijatelje iz kruga fudbala, izdahnuo je na rukama Dinamove legende, Krasnodara Rore.
