Marko Jovanović je sa 27 godina prošao nevjerovatan put, koji je teško i opisati. Na kraju je uz vjeru, prijatelje i porodicu uspio da pobijedi.
Danas? I dalje igra fudbal!
Železničar iz Pančeva je ušao u Superligu Srbije, a jedan od stubova tima bio je Marko Jovanović, 35-godišnji štoper koga pamtimo iz Partizana. Njegova priča je malo drugačija.
Kada je bio u naponu snage, sa 27 godina dok je nastupao za Vislu iz Krakova razbolio se i tu je krenula drama!
"Mi smo došli na prozivku 10. januara i oni su meni na onim normalnim pregledima našli nešto, ali su rekli da nije opasno. Ja sam bio totalno opušten. Onda su me pozvali jednog dana da dođem u klub. Tu su bili predsjednik, trener, sportski direktor i doktor. I svi, bukvalno jako loše raspoloženi, vidim nije tu nešto kako treba. Nešto oni mene tu zavlače, provlače i rekao sam im da mi kažu šta se dešava. Kažu oni meni da bolujem od teške bolesti, bolesti koja se teško liječi, tako su mi rekli. Ne mogu da ti opišem to, kako sam se osjećao. Preporučili su mi da odem na dodatna ispitivanja na neku jako dobru kliniku van Krakova. Rekao sam nema šanse, ja moram da idem kući, moram da vidim porodicu", rekao je Marko Jovanović kod Aleksndra Stojanovića u Alesto podkastu, pa nastavio:
"Izašao sam sa stadiona, zovem suprugu, plačem, ne mogu da dođem sebi. Ja sam shvatio da je rak u pitanju. Došao sam u Beograd, radio analize i oni su mi rekli da nije. Kažu, to je neki virus, ništa strašno i ja sam se tu smirio", rekao je on.
Vjera mu je mnogo pomogla u tim momentima, a odlasci u manastir su ga smirili i pomogli mu da prihvati situaciju kakva god ona bila. A poslije malog zatišja, opet mu je saopšteno da ima rak.
"Tu su mi uz porodicu, najveća podrška bili moji prijatelji iz manastira u koji sam išao koji su mi pomogli da moj temperament smirim. Počeo sam da se viđam sa njima i da više spoznajem našu vjeru. A onda sam opet imao sličnu situaciju i doktori su mi rekli da nema šta drugo da bude, da imam rak limfnih žlijezda. Mnogo mi je bilo teško, najviše zbog djece i zbog mame koja je na kraju dobila rak od svog tog stresa. Ipak nakon nekoliko dana uz molitvu, uz prjatelje iz manastira u koji idem sam prihvatio to. Zaista sam prihvatio. To je to, šta da radim, dobro sam se osjećao, najgore mi je bilo zbog djece i mame. Ona nije mogla da sakrije tugu nikako. Ja sam dogovorio liječenje na klinici u Kelnu i onda je moj zet koji živi u Bazelu došao na ideju da dođem u Bazel. Tu ima fenomenalan doktor koji je liječio Stiva Džobsa da se čisto uvjerimo šta je to, kakvo je liječenje. Ja nisam bio za to, ali sam otišao tamo sa suprugom", nastavio je iskusni defanzivac.
Taman kada se pomirio sa sudbinom, ljekar iz Bazela ga je poljuljao. Dao mu je nadu da nije u pitanju rak, ali je sa tom nadom stigla i strepnja.
"Sjeli smo kod njega, gleda one rezultate. Ja sam to prihvatio, vjerovao sam da će Gospod da mi pomogne, osjećao sam se dobro i vjerovao sam da ću da pobijedim. On u jednom trenutku govori: 'Gospodine Jovanoviću ja mislim da Vi nemate rak.' Ja šokiran. Udaram suprugu nogom, kako nemam rak? On me pita: 'Je l' biste vi voljeli da imate? Ja mislim da nemate.' I poslao me na kliniku u Bazelu na sva moguća ispitivanja. E ta tri-četiri dana su bila možda i teža od ovoga kada sam saznao da imam rak. Ja sam prihvaito da to imam i pomirio se sa tim. Sad mi je on donio nadu, gdje mi je rekao da možda griješi, ali da vjeruje da nije. I onda sam dobio novu nadu i plašio se tog razočarenja ako se ispostavi da je ipak rak", iskren je bio defanzivac Železničara, pa je nastavio:
"Onda ta tri četiri dana, razmišljanja, svakakve misli. Vodio sam djecu po Švajcarskoj da se razonodimo, da skrenem misli. Bio sam na porukama sa prijateljima iz manastira i to me spasilo, vjerujte mi", dodaje on.
Ipak, na kraju se ispostavilo da nije u pitanju rak. U pitanju jeste bila ozbiljna autoimuna bolest koja je neizlječiva, ali ipak je bilo nade.
"Nisam spavao cijelu noć utorak na srijedu i rekli su mi da ja nemam rak, već da imam neku autoimunu bolest koja se ne liječi. Ne mogu da ti opišem moj osjećaj. Tad mi se život okrenuo, više sam krenuo ka Gospodu, iako ne dovoljno naravno. Shvatio sam šta me je izbacivalo iz takta i nerviralo. Kad shvatiš da imaš rak, dvoje male djece, porodicu o kojoj brineš, a ne znaš šta će sutra biti, onda shvatiš neke stvari", priča Marko.
Zatim su ljudi iz Visle produžili oporavak tada 27-godišnjem defanzivcu iako se on osjećao perfektno zdravo sve vrijeme. Ipak, kada su poslije nekog vremena stigli novi testovi, ponovo su to bile loše vijesti.
"Onda sam radio neke nove testove, gdje su mi rekli da mi se stanje mnogo pogoršalo, da ću vjerovatno morati da se liječim kortikosterodima i da je to vjerovatno kraj karijere za mene. Da jednostavno nakon toga čovjek ne može da se vrati fudbalu. Opet, takvo iskušenje, takva tuga. Nije mi bilo svejedno. Rekli su mi da ću da se izliječim, ali da nema ništa od fudbala. U sedam dana sam imao dva glavna pregleda, uradio sam prvi pregled i doktor me je zvao i rekao mi da imam neke promjene velike i definitivno je to to. Kraj karijere", priča Jovanović.
Ipak, opet ga je vjera spasila. Svetitelj sa čijim se učenjem upoznao kada mu je prvi put javljeno da ima rak sada je, po njegovom mišljenju, bio onaj koji ga je spasio.
"Kada je krenuo taj problem sa rakom neki prijatelji su me upoznali sa Svetim Nektarijem, sa velikim grčkim svetiteljem koji je mnogim ljudima pomogao, kome se mnogi ljudi mole, pogotvo Srbi. Njegov grob se nalazi na ostvru Egina pored Atine i dio njegovih mošti je u manastiru Rakovica. Kada su mi rekli da se to desilo, meni je sinulo, otišao sam do groba Svetog Nektarija i da se pomolim jer nisam bio u dobrom stanju. Otišao sam tamo, pomolio se, bio sam dva dana, ne mogu da opišem koliko mi je to prijalo. Svratio sam jedan dan do Beograda da se vidim sa mojima koji su očekivali da budem nikakav. Rekao sam da će da bude dobro, kreće liječenje, bio sam stvarno mnogo raspoložen. Vratio sam se u Poljsku, oni su odradili drugi test i rekli moram da se vratim u Poljsku da počnem liječenje kako bi mi klub plaćao. Prolazi sedam dana, osam, devet, niko me ne zove! Uživao, išao sa djecom na bazen i htio sam da iskoristim vrijeme jer je to jako teško liječenje. Već 20 dana me niko ne zove, lijepo mi, draže mi da što kasnije krenem sa njim i ja zovem doktora da vidim šta se dešava. 'Jao ne zovem te, ne znam šta da ti kažem! Problem je drugi pregled koji si imao, na njemu ništa nema! Nema ništa, za razliku od prvog koji je bio jako loš. Drugi pregled ne pokazuje nikakve promene. Ti si zdrav'". kaže Marko.
Teško je to i opisati kako se tada osjećao, a i danas tvrdi - Sveti Nektarije ga je spasio!
"Ja, suze su mi krenule na oči! Može da priča ko šta hoće, ja tu vidim pomoć Božju, Svetog Nektarija, nije to slučajno, da između dva pregleda odem tamo. Nakon svega toga ja i daljem igram fudbal, nekoliko puta su mi rekli da je kraj karijere, da imam rak, a Gospod je tako uredio da i dan danas igram fudbal, Svi pregledi su poslije bili super. Ja slavim Svetog Nektarija kao slavu pored Đurđevdana i svakodnevno se molim. Imam 35 godina, tada sam imao 27. Godinu dana nisam trening uradio, utakmicu sam odigrao poslije godinu i osam mjeseci prvu. To mi je prelomilo karijeru, krenuo sam od početka. Nisam znao kako će da izgeda, ali sam bio presrećan što opet mogu da igram fudbal, pa makar i treću ligu", završio je Marko Jovanović.
