“U reprezentativnu penziju smo otišlli, bukvalno, bez bilo kakvog tereta na leđima. Ništa nije ostalo što nismo osvojil ili za čim bi žalili. Sve ono što se desilo na, sada već čuvenoj, oproštajnoj konferenciji za novinare, sva ona pjesma, ono druženje i sam povratak iz Tokija bilo je veoma emotivno iz prostog razloga što smo bili svjesni da je to to- da je kraj. Posljednje takmičenje sa kojeg se vraćama, posljednji doček I sve posljednje. Bilo je veoma emotivno. I dan danas, kada se sjetimo toga nije nam svejedno. Ali sa druge strane sve to što se dešavalo daje dodatnu vrijednost I pokazuje koliko je ova generacija bila homogena, ne samo u bazenu, nego i van njega.  Nama ostaju neke vrijednosti i stvari koje su mnogo bitnije za čovjeka i za budućnost. Smatram, da je to nešto što ne treba da se dijeli, a dovoljno je bilo vidjeti sve ono što se dešavalo na beogradskom aerodromu da se shvati da je ovo bila jedna generacija koja će se teško ponoviti.” , priča Filipović.

Zlatna olimpijska medalja bila je svojevrsni “sveti gral” srpskog vaterpola. Često  nadomak ruke, ali nikada oko vrata, sve do Rio de Ženeira.  Ni te, 2016. godine, nije sve išlo po planu. Baš kao što to biva često u životu. Krenuli su srpski vaterpolisti težim putem, a Filip se danas s ponosom sjeća tih olimpijskih danas svjestan da su on i saigrači pobijedili najtežeg protivnika-same sebe. U toj borbi, sjeća se I onih koji su im dali vjetar u leđa.

“Često smo spominjali da su nas Aleksandar Đorđević i Dragan Jović tim svojim govorom u Rio de Ženeiru oraspoložili i okrenuli nam pogled, ne samo na Olimpijske igre, nego na sport i vjeru koju, u tom trenutku, nismo osjećali na pravi način. Mi smo tada na Olimpijske igre stigli sa svim zlatnim medaljama i ekipa koja je dominirala. Opet, Olimpijske igre nikada nisu šetanja. Ni kroz Olimpijsko selo ne možeš da šetaš tek tako, a kamoli kroz takmičenje. Rio je bio  posebno traumatičan. Svi smo očekivali da to bude kruna naše karijere, a počeo je tako kako je počeo. Krenulo je sa dva remija, pa onda poraz od Brazila i traumatična pobjeda protiv Australije i onda smo počeli da se pitamo da li smo dostojni olimpijskog odličja ili nismo. Sva sreća, desili su se  ti razgovori koji su djelovali veoma pozitivno na nekolicinu nas i koji su nam dali dodatnu energiju. Smatram, da je Živko Gocić odigrao ključnu ulogu na sastanku nakon  od poraza od Brazila. Živko je uvijek bio kapiten za primjer, ne samo kapiten, nego prijatelj za primjer. Neko ko je iz životnog iskustva znao da podijeli priče, ne samo svoje, nego i ljudi sa kojima je sarađivao i sa kojima se družio. Bile su to priče iz kojih je svako mogao da izvuče neku pouku za sebe. Nakon Brazila je održao jedan veoma emotivan sastanak nakon kojeg više ništa nije bilo isto. To je bio prelomni trenutak. Tada smo shvatili šta treba da radimo”, sjeća se Filip dana iz Rio de Ženeira, pa nastavlja u jednom dahu.

“Nije bilo lako ni poslije toga. Imali smo i utakmicu sa Japanom koja nije dobro počela, ali smo se izvukli i zasluženo pobijedili. Onda je došlo četvrtfinale i ono, mogu to sada da kažem prošlo je mnogo godina, namještanja ko će da igra sa nama. Svima im se obilo o glavu to što su radili. Niko nije htio da igra sa Srbijom koja je izgledala ranjivo, Srbijom koja je imala dva remija i poraz. Nama je to bio još jedan znak i podstrek više, jer bez obzira što smo mi izgledali loše i što smo sami sebi djelovali da nismo na vrhuncu, ostale ekipe su nas i dalje gledale kao najvećeg protivnika. Sve poslije toga je istorija. Utakmica sa Španijom je samo imala naziv četvrtfinale, a sve što se dešaalo u bazenu ostalo je zapisano u onoj našoj igri. Nakon toga, uslijedila je jedna od najubjedljivijih pobjeda nad Italijom za finale sa Hrvatskom. Sa njima smo igrali mnogo velikih finala, ništa manjeveliko  nije bilo ni ono u RIju. Jednostvano, tada smo pokazali sve ono što smo htjeli da pokažemo od početka i pokazali smo koliko želimo i živimo za to zlato.”,  kaže Filip.

Od prvog do posljednjeg, svi članovi “zlatne generacije” srpskog vaterpola slažu se u jednom. Dejan Savić bio je arhitekta uspjeha,  za najboljeg trenera planete, Filip, kaže da je više od trenera.

“Dejan Savić nije samo trener. On je nama bio i psiholog, i prijatelj, i neprijatelj kada je trebalo. Znao je da prepozna svaki trenutak. Znao je kada treba da zategne situaciju, a kada da nas pusti. Znao je kada je momenat kada jednostavno treba da odemo i u kafanu da se opustimo, znao je kada treba da budemo ljuti i bijesni. Jednostavno, svaki trenutak je znao da prepozna i to ga čini najboljim strategom, ne samo u svijetu vaterpolo. Smatram da bi bio uspješan u bilo kom sportu. Sa nama mu je bilo lako jer smo odrasli uz njega i zna nas od malena. Uvijek nas je zvao svojim čoporom.  Vidjećemo sada kako će mu biti sa ovim mlađim momcima. Nama je uvijek bio,ne samo poput starijeg brata, nego smo ga gledali i kao vaterpolo oca.”

Kapicu sa grbom Srbije, Filip je okačio o kiln, ali kaže da za budućnost ne brine. Do zlata u Tokiju, priča, stigli smo nošeni snagom onih kojima smo u amanet ostavili da nastave tamo gdje smo mi stali.

“Bilo je izuzetno teško prebroditi prošlu godinu uz sve poteškoće koju su pogodile ne samo nas nego i ostale reprezentacije.  Nama je bilo malo teže, pošto smo kao generacija već bili starija ekipa i bilo je teško ostati na vrhunskom nivou još godinu dana duže. Morali smo da dobijemo podršku, vjetar u leđa i inicijalnu snagu od mlađih igrača što smo na kraju i dobili. Smatram da je ova generacija koja je stigla nakon nas i koja je maltene rasla uz nas na protekle dvije Olimpijade u potpunosti stasala za velike rezulate. Oni će sada biti pravi nosioci i na pravi način će ponijeti šampionsko breme koje smo im ostavili.”

Ponikao je u beogradskom Partizanu, a najveći dio svoje karijere proveo je u Pro Reku sa kojim se tri puta domogao titule u Ligi šampiona. Danas brani boje Olimpijakosa, a grčki velikan željan je povratka na evropski tron. Stvoren je tim za velika djela, a najbolji vaterpolista planete, poučen svojim iskustvom, kaže da treba ići korak po korak.

“Olimpijakos je veliko sportsko društvo, jedno od najvećih u Evropi. To se vidi na svakom koraku, ne samo na sportskom terenu, nego iI van terena. Gdje god se pojavite uživate poštovanje što ste dio sportske porodice Olimpijakosa. Klub ima velike planove, a među njima je i osvajanje Lige šampiona.  Samim tim što su doveli mene i još nekoliko igrača, pokazuje da su ambicije visoke. Da li ćemo biti u mogućnosti da ostvarimo zacrtane ciljeve, to ćemo da vidimo. Ja sam živi primjer da nije to baš tako lako. Deset godina sam igrao za Pro Reko koji je imao jednu od najboljih ekipa u Evropi, ali nismo uvijek osvajali. Čak je minulih godina bilo teško doći do samog finala. Ali, to je dobro, to je sport. Koliko god da ulažete, moraju i neke druge stvari da se poklope. Raduje me što je u Olimpijakosu dobra energija. Svi igrači se međusobno druže, često imamo timska okupljanja koja će nam pomoći da izgradimo nešto što će nam sutra pomoći u bazenu da ostvarimo dobar rezultat.”

Ipak, ima jedna stvar koja mu, kao velikom navijaču Partizana, u Atini nije potaman. Filip, kroz šalu kudi klupske boje i otkriva da trpi drugarska zadirkivanja.

“Meni nije toliko drago zbog boja koje sada nosim. Olimpijakosova je crveno bijela, a moja je oduvijek crno bijela. Oprema im je uvijek bila crvena, ali sada su neke stvari malo promijenili. Ima tu sada i sive, I crne. Imam dosta prijatelja koji su navijači Crvene zvezde, pa mi šalju slike, kažu da mi dobro stoje nove boje, ali ja sam odavno rekao da je moje srce cijelo uvijek bilo crno bijelo”, ne krije Filip privrženost beogradskom Partizanu.

Malo je nedostajalo da se umjesto vaterpola bavi fudbalom, za sve mlade sportiste ima jasnu poruku. 

“Jedini uslov koji sam imao od svog oca Miladina, da bih se bavio vaterpolom, bio je da budem “vukovac” u osnovnoj školi, a kasnije odličan đak. Bez toga nije bilo treninga. Imao sam jedan kratak period kada nisam ispunjavao taj uslov, ali to jezaista  kratko trajalo. Shvatio sam mi vaterpolo nedostaje i brzo sam popravio ocjenu. Obrazovanje je veoma bitno. To je moja poruka mladim sportistima. Smatram da sportska karijera, koliko god da ste talentovani i uspješni, traje do jednog određenog perioda, a nakon toga ide život koji je potpuno drugačiji od ovog sportskog koji donekle i nije realan zbog mnogih stvari. Kada se završi sve to, ukoliko nema obrazovanja i strateške pripreme za dalji život nailazimo na brojne probleme. Imamo, nažalost, i primjere brojnih sportista koji nisu visoko obrazovani i koji nisu imali pripremljenu strategiju za posao kojim će se baviti nakon što završe igračku karijeru“, kaže Filip.

O svojoj porodici u medijima ne priča previše, jer riječima je teško opisati zahvalnostu koju im duguje zarad podrške koju je dobio na sportskom putu. Ipak, otkriva jedan detalj koji “prati” njega i suprugu Sanju svih ovih godina.

“Ima jedna stvar koja se svih ovih godina provlači po medijima, a ja zaista rijetko pričam o tome. Ne volim da pričam previše o porodici iako znam koliko zaslužuju I koliko svega ovog ne bi bilo da nije bilo moje porodice i supruge. Ipak, ima jedna stvar koja je izvučena iz konteksta, koju su novinari pogrešno prenijeli ili možda pogrešno razumjeli, a to je da je moja supruga prekinula svoju sportsku karijeru zbog mene i moje karijere.  Ona je, nažalost, prekinula karijeru zbog svojih problema sa kukovima. Mi bismo se sigurno još neko vrijeme družili kao aktivni sportisti da nije bilo tog zdravstvenog problema. Mi smo se tada još uvijek zabavljali , a ona je tada bila reprezentativac, igrala je u Italiji i Francuskoj. Ali, definitivno je u nastavku našeg zajedničkog života i moje karijere odigrala ključnu ulogu u smislu podrške i svega što nas je pratilo.” , priča Filipović.

U roditeljskoj ulozi se snalazi onako kako se snalazi u bazenu-šampionski, a očinski poručuje da bi svi trebalo da se zalažu za vrijednosti, koje kako kaže, uvijek moraju da budu cijenjene.

“Mi, kao roditelji, treba da se prilagodimo na najbolji mogući način tom novom sistemu i načinu komunikacije. Njima je danas sve dostupno i ne postoji ništa na ovom svijetu što njima nije dostupno preko telefona i računara. Oni jednostavno odrastaju uz to. Mislim da ne treba da im se uskraćuje, ali da treba da ih usmjeravamo na prave vrijednosti. Porodica je najvažnija od svega. Po meni je to vrijednost koja treba da se, kroz sve vrste medija,  proklamuje tokom odrastanja jedno dijeta.  Vrijeme koje se provodi sa porodicom i kult porodice ne treba da budu zapostavljeni. Jer, tome ide ovaj život i način života koji nam se servira sa “zapada . Vidimo u kom smjeru porodice idu i na koji način funkcionišu. Vidimo da je sve više i više razvoda, da se sve manje posvećuje pažnja crkvi, da ljudi sve manje i manje vjeruju. Smatram da su to vrijednosti kojima se treba vratitii i da poslije toga nema straha za našu djecu, za njihovu budućnost i za nadu u koju toliko polažemo, mi, kao roditelji.” , kaže Filip.

Ne krije  svoj jedini porok, ako tako može da se nazove.  Voli da ode u kafanu I da se proveseli.

“Volim kafanu. Ako postoji neki porok u mom životu, onda je to kafana. Volim kafansku atmosferu. Volim da odem sa pravim društvom u kafanu, pogotovo sa ovim momcima sa kojima sam odrastao i proveo veći dio života. Što se tiče reprezentacije, bilo je momaka koji su uvijek prednjačili što se tiče organizacije izlazaka, koji su govorili da znaju najbolja mjesta. Da ih sada ne imenujem. Ja sam uglavnom birao restorane. Ali, evo, što se tiče kafana mogu da kažem da je Deki Savić kralj ne samo srpskih kafana nego u cijelom svijetu.” , kaže Filip.

Za kraj ističe da je u sve one medalje koje je osvojio duboko protkanana podrška sprskog naroda koju su oni I saigrači iz reprezentacije osjećali na svakom takmičenju.

“Imamo samo najljepša iskustva iz Banjaluke i Republike Srpske.  Srbija ne može da se posmatra samo u svojim granicama. Srbija je nešto mnogo veće i više od samih granica koje pamtimo danas. To je sav onaj narod koji se poistovjećuje sa rezultatima reprezentacije Srbije, ne samo u vaterpolu, nego u svim sportovima. Zato uvijek imamo obavezu da se zahvalimo našem narodu koji nas prati sa svih strana.” , kaže Filip.