Boris Blagojević ostavio je dubok trag u banjalučkoj košarci noseći dres banjalučkog Borca. Nakon završetka igračke karijere ostao je vjeran sportskom načinu života, ali danas umjesto skokova, poena I asistencija broji pređene kilometre. Nema dana da na biciklu ne prevali stotinjak kilometara, a prva etapa na jednoj takvoj ruti ovaj put bio je košarkaški teren u parku “Mladen Stojanović”. Prihvatio se Boris lopte i pokazao da u njemu u dalje ima šlifa za basket. Ipak, ne krije da mu se biciklizam od rekreativnog hobija pretvorio u sportsku pasiju bez koje ne može. Odnedavno se diči svojim prvim osvojenim medaljama. Postao je šampion Republike Srpske u drumskom biciklizmu, srebra u istoj disciplini na nivou BiH a bronze u trci na hronometar na prvenstvu Republike Srpske.

“Suština je da je to vid rekreacije koji mi unazad nekoliko godina veoma prija. Boravak u prirodi, putovanja I druženje bili su prevashodni cilj svega ovoga. Suština je da je biciklizam jedan fenomenalan sport gdje sam postepeno uviđao sve njegove prednosti, ali isto tako i mane u smislu koliko je to naporno, jedan stvarno spartanski sport. Naravno, govorimo o nivou na kojem se ja bavim biciklizmom, a to je napredni rekreativni. O profesionalizmu ne možemo ni da pričamo, jer ljudi koji se bave profesionalno ovim sportom su prave mašine”.

Kaže da još uvijek ima dosta da uči o biciklizmu, a poručuje i da bez rada, truda i velike želje nema ni velikih uspjeha. Boris je bio član najuspješnije i najomiljenije generacije košarkaša banjalučkog Borca. Sport ga je, kaže, od malena naučio da rezultata nema bez napornog rada pa stečeno znanje koristi i u svojoj novoj sportskoj karijeri.

“Košarka je u mladosti bila prioritet broj jedan, bili smo svi fenomenalno spremljeni. Učili smo , ni dan danas ne znamo sve o košarci. Biciklizam je dijametralno suprotna grana sporta u kojoj je pobjednički duh i želja za pobjedom i osvajanjem nekog uspona često borba samog sa sobom. Ovo je fenomenalan sport i preporučio bih ga svima, kako mladima tako i starima”.

Biciklom je prošao ovdašnje predjele uzduž i poprijeko, zavidnu kilometražu prevalio je i po regionu, a sebi je, kaže, već postavio neke nove cilje.

“U suštini izvezli smo sve moguće rute po šumama i drumovima u bližem okruženju. Išli smo i na rekreativne trke po Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji. Tek tada vidiš kakva su to brda i usponi, a sve to je nama, koji se rekreativno bavimo ovim sportom, možda malo i nejasno. Za cilj sam sebi naredne godine postavio “Everesting”. Tu je potrebno za 24 sata popeti visinu Mont Everesta, 8848 metara. Izaberete brdo u okruženju, prijavite federaciji i čekate zeleno svjetlo. Tu je i “Half Ironman”, pokušaću dogodine u Beogradu da se okušam i u tome”.

Uvjerio se, kaže, i da Banjaluka ima veliki potencijal kada je ovaj sport u pitanju.

“Vozim drumski biciklizam i “mountain bike”, gdje je veća mogućnost za pronalaženje šumskih putića, mjesta gdje nekada ni ljudska noga nije kročila. Čak sam i u drumskom biciklizmu prošao slične puteve u okruženju. Ovdje je dosta potencijala za organizovanje ovakvih trka i bilo bi dobro da se tome posveti više pažnje”.

Za kraj kroz šalu kaže da ga više od rezultata evroligaških i NBA utakmica zanima poredak I ostvarena vremena na biciklističkim trkama “Tur de Frans” i “Điro di Italija”. Ipak, Boris je za našeg druženja na košarkaškom terenu pokazao da bi i u 46. godini imao još štošta da kaže kada bi se jednog dana ponovo obreo na liniji za slobodna bacanja šutirajući za pobjedu u posljednjoj sekundi.