Tokom života, o Republici Srpskoj imao je samo riječi hvale.

"Ima nekih nagovještaja da odigramo sa reprezentacijom Republike Srpske prijateljski susret i vjerujte da ćemo učiniti sve da pronađemo slobodan termin i dođemo u Banjaluku. Puno nam znači podrška koju imamo od navijača koji dolaze s one strane Drine koji su oduvijek na poseban način pratili svaki korak naše reprezentacije", pričao je Antić.

Antić se uhvatio u koštac i sa nacionalnim timom Srbije, koji je vodio od 2008. do 2010. i poslije dugo godina odveo ga na Svjetsko prvenstvo (u Južnoafričku republiku). Ta saradnja sa FSS se nije sjajno završila, ali se on vratio u Španiju i nastavio svoj miran porodični život. Dvije godine kasnije uslijedio je poziv kineskog kluba u povoju, ali sa velikim ambicijama, Šandong Linenga. Iskusio je i kinesku ligu jednu sezonu i bio jedan od prvih stranaca koji se u tu avanturu upustio.

Kao fudbaler karijeru je započeo u svom gradu Užicu, obukao je dres Slobode 1967. Godinu dana kasnije preselio se u Beograd da bi obukao dres Partizana, kluba koji mu je ostao u srcu do posljednjeg dana. Karijeru je gradio i u inostranstvu, prvo u Fenerbahčeru, pa u Saragosi, da bi je 1984. završio u Lutonu.

Antić je uvijek bio ambiciozan i nije imao vremena za pauzu. Između igračke i trenerske karijere prošla je nepuna godina, sjeo je kao pomoćni trener na klupu voljenog beogradskog kluba – Partizana 1985.

Kao igrač Antić je 1976. sa Partizanom osvojio titulu prvaka Jugoslavije. Sa crno-bijelima je kao trener dva puta uzastopno osvajao prvenstvo Jugoslavije (1986. i 1987), dok je sa madridskim Atletikom 1996. osvojio „duplu krunu“ što niko prije njega, na „Vinsente Kalderonu“, nije uspjelo.

Svima koji su poznavali Radomira Antića ostaće praznina u srcu, a Srbija može da bude ponosna da je imala takvog čovjeka u inostranstvu koji se njome uvijek ponosio i nikada joj leđa nije okrenuo.

Antić je iza sebe ostavio suprugu, sina, kćerku, dvije unuke i dva unuka.