Svaki dan je nova lekcija, a svaki trening novo iskustvo. Navika koja se uvukla pod kožu Nemanje Ponorca i Tomislava Vukomanovića, od ovih mladića kleše borce bez straha u ringu.
Članovi su kik boks kluba “Sveti Georgije”, već godinama, a borilačkim sportovima bave se od malih nogu. Da je lako-nije, ali ljubav gazi napor, kaže Nemanja, koji ovih dana ne izbiva iz sale za trening. Za nešto više od mjesec dana očekuje ga Svjetsko prvenstvo u kik boksu, na kojem će pokušati da se domogne medalje, ma kojeg sjaja. Ne krije da pred svaki meč osjeti pozitivnu tremu, koja nestaje sa prvim zvukom gonga i pogledom na rivala u ringu.
"Uvijek postoji mala doza treme koju svaki borac osjeća. Ipak, sva trema nestaje sa prvim udarcem. I meni, i protivniku. Tada čujemo samo svoj ugao i nikoga drugo ne vidimo. Gledamo, tako da kažem, da jedan drugom nanesemo bol. To je sastavni dio ovog sporta. Van ringa naravno poštujemo jedan drugog. Imam dosta prijatelja u ovom sportu. Bez obzira na ishod meča uvijek se pozdravimo", rekao je Nemanja Ponorac, član KBK "Sveti Georgije".
Nemanja tokom treninga ne štedi ni svog klupskog druga Tomislava.Ni on mu ne ostaje dužan, a njihov ples po ringu nadgleda trener Duško Zorić. Za Tomislava, Duško je više od trenera.
“On mi je poput oca”, kaže ovaj mladić, stićenik doma za nezbrinutu djecu "Rada Vranješević" i vlasnik brojnih medalja u boksu i kik boksu. U đačkom dnevniku ne manjka petica, pa planira uskoro da upiše i fakultet. Ne krije da je sve lakše, kada zna, da u “po dana u po noć”i, može da računa na svoju porodicu iz kluba.
"Nemanja i ja se znamo već duže vrijeme. Trener nas je naučio da se volimo kao braća", rekao je Tomislav Vukomanović, KBK "Sveti Georgije".
Rijetki trenuci predaha tokom treninga, prilika su za novi savjet trenera.
“Učim ih da budu dobri ljudi, a tek onda dobri sportisti”, kaže Duško. Dovija se kako zna i umije, da ova dva mladića imaju sve uslove kao oni “preko” koji se bave ovim sportom. Nije uvijek lako, ali je uvijek lijepo, kada vidi Nemanjinu i Tominu pesnicu podignutu nakon meča, ali kaže, ma koliko da ih volim, ne bi im oprostio da o njima čujem zao glas.
"Ja sam njima otvoreno rekao: 'Ako donesete bilo kakvu prljavštinu sa ulice, možemo da se pozdravimo i da odete u neki drugi klub, ali ovdje više nećete biti'. Puno sam uložio u sve ovo i neću da im dozvolim da prokockaju moje povjerenje, a ja njima obećavam da ću se do kraja boriti za svak dio njihovih snova. Ipak, moraju da budu, prije svega, dobri ljudi", kaže Zorić.
Nemanja, Tomo i trener im Duško ruše predrasude o onoj da su bokseri ljudi preke naravi. U ringu ne štede jedan drugog, kao ni svoje protivnike, ali kada skinu rukavice ne skidaju osmijeh sa lica. Osmijeh nas je prevario. Zaboravismo na onu da u ringu, zaborave na prijateljstvo, pa je jedan “prijateljski” lijevi aperkat stavio tačku na ovu priču.