Novak se u emisiji kod Grema Bensingera prisjetio trenutka koji mu je obilježio život i koji dugo ne može da izbaci iz svog sjećanja. 

- Bilo je prvo ili drugo veče bombardovanja. Taman smo drugi put zaspali te večeri, dogodila se snažna eksplozija, moja mama je ustala brzo i udarila je glavu u radijator i pala je bez svijesti. Mi smo plakali zbog bobi i zbog toga što ona nije reagovala. Moj tata je bio tu i pitao se šta se dešava. Uspio je da pomogne mami i da je povrati, brzo smo skupili stvari i izašli iz kuće na ulicu gdje nije bilo svjetla. Bilo je veoma glasno, nismo mogli da čujemo jedni druge iako smo bili blizu i čak iako vrištiš niko te ne bi čuo. Moj otac je nosio braću, mama stvari, a ja sam se u jednom trenutku okliznuo i svojim očima sam vidio avion koji leti i baca bombe dok se zemlja, naravno, tresla. To su najtraumatičnije slike iz mog djetinjstva do danas. Mislim da je moja porodica imala sreće jer nismo izgubili nekog bliskog, a bilo je dosta porodica koje jesu, a to je poseban nivo patnje i traume. Ne mogu ni da zamislim tu bol kroz koju su prolazili - ispričao je Novak Đoković.

On je ekipu sproveo i u sklonište ispod apartmana svog djede Vlade.

- Ovdje smo proveli skoro svako veče. Ludo je kada pomislite na broj ljudi koji su morali da dođu u sklonište i da se sakriju od opasnosti koja je dolazila iz vazduha. I da, izgleda isto kao i prije 20 godina. Pokušavam da se prisjetim koliko je bilo ljudi, ali bila je cijela zgrada koja je imala više od 50 stanova, sa porodicama sa djecom, nije bilo puno mjesta - rekao je Đoković i dodao:

- Ne sjećam se svih stvari odavde, bio sam baš mali. Osjećali smo se nesigurno, nesvjesni šta će sljedeći trenutak donijeti meni, mojoj porodici...Sjećam se da je ovde prvih dana bilo prisutno mnogo straha, suza i patnje, a poslije pet, šest dana ljudi su počeli da pjevaju, igraju karte i počeli su da prihvataju stvarnost, da će morati da dolaze ovde svako veče i da se mole da će sve biti dobro.