Slijep je od rođenja, ali za Ognjena Kojića to nije prepreka da se bavi boksom. Već četiri godine učenik je Božidara Pejakovića, a za to vrijeme ovaj tandem napravio je dzinovski iskorak, pa se Ognjen, danas diči zavidnim bokserskim znanjem. Trening mu, kaže, ne padne teško, a najteže je bilo na samom početku.
"Trebalo je u početku vremena, ali je Božidar od samog starta imao jasnu strategiju rada uz koju smo ostvarili ovaj rezultat. U početku je bilo naporno, ali smo uspjeli da dođemo do zajedničkog cilja", kaže Ognjen Kojić iz Banjaluke.
“Mi smo kao dvije duše, a jedno tijelo. Na početku je bilo teško, ali je sada sasvim normalno", kaže Božidar Pejaković, trener BK Slavija 1961.
Ognjen kaže da mu je sport pasija od malena, a da je boks postao važna karika u njegovom životu.
“Za mene je boks veoma značajan. Omogućava mi fizičku aktivnost iako sam slijep od rođenja. Pronašli smo metod rada kojim ostvarujemo pozitivine rezultate”, kaže Ognjen Kojić.
Božidar, nekada i sam bokser, ni časa se nije dvoumio kada mu se Ognjen javio sa željom da se bavi ovom borilačkom vještinom.Trening po trening, dan po dan, zajedno su pisali stranice ove sportske priče koja je dokaz one da nemoguće ne postoji. Pun je hvale za svog prijatelja, kojem se, zbog svestrane svakodnevnice, često i sam divi.
"To je momak koji zaslužuje sve pohvale. On je student, ima svoj bend, daje časove harmonike i klavijature, a uz to sve stigne i da trenira. Momak ima 24 časa obaveza, ja ne znam kada spava”, kaže Božidar Pejaković, trener BK Slavija 1961.
Uz volju i upornost, svaki cilj je dostižan, a glavni junaci ove priče to najbolje znaju.
