Darinka Tatalović (82) počela je danas štrajk glađu ispred Agencije za restituciju u Srbiji, ogorčena jer joj neće biti vraćena rodna kuća u Tolstojevoj ulici 35 na Dedinju, u koju su se prije 15 godina uselili pokojni premijer Srbije Zoran Đinđić i njegova porodica.

Kako kaže Darinka, 39 dokumenata, svedočenja nasljednika i ljudi koji su četrdesetih godina prošlog vijeka živeli na Dedinju, za Agenciju su bili nedovoljni, te uporno traže ugovor o kupoprodaji, zbog kojeg je, tvrdi ona, Udba ubila njenog oca.

"Na Tolstojevu 35 vodi se kuća od 130 kvadrata i 12 ari placa, koje je moj otac Sava Đekić kupio od svog gazde Bohusa Boukala, predratnog direktora Praške banke. Otac je prodao imanje u Guči, a Boukal mu je kuću s placom dao jeftino, jer su i on i majka radili kod njega. Još prije rata je naše kuće dijelila ograda i imali smo dva ulaza na dvije različite ulice - Užička 40 i Tolstojeva 35", tvrdi Darinka.

Kako kaže, Đekići nisu bili imućni, ali ni Dedinje tada nije bilo elitni kraj kakav je sada. Njihovi ugledni češki susjedi napustili su Jugoslaviju još 1945, dok su Đekići ostali da žive u svom domu, uvjereni da nova vlast neće udarati na obične ljude.

"Do 1948. u Boukalovoj vili živjeli su Rusi, a onda se uselio general Udbe Pavle Pekić. Aprila 1950. godine ljuljala sam se u dvorištu i slučajno čula razgovor Pekića i jednog vojnika. Pita ga Pekić: Čija je ono kuća, a vojnik odgovara: Nekog Save Đekića, nije neka ličnost. General je odmah naredio: Sjutra iseli, treba mi za mog šofera. Uplašena sam sve rekla majci, ali ona mi nije vjerovala", kaže Darinka.

Sutradan se ispred kuće parkirao kamion i iz njega su izašla četiri njemačka zarobljenika, sjeća se žena kao da je bilo juče.

"Ispred njih džip sa dvojicom udbaša u kožnim jaknama. Došli smo da vas selimo, kažu. Kakva selidba, šta je vama ljudi, pitali smo. Privremeno, privremeno, tim riječima su varali ljude. Iselili su nas istog dana u vinogradarsku kućicu, u jedan sobičak sa zemljanim podom", pripovijeda Darinka.

"Privremeno" se odužilo na dvije godine skučenog života u neuslovnom vlažnom sobičku.

"Moj otac više nije mogao da izdrži i 1952. godine otišao je u Sedmi rejon, da traži da nam vrate dom. Sigurna sam da je ugovor o kupoprodaji tada odnio sa sobom. Odatle su ga odveli u kuću Arčibalda Rajsa, gdje su egzekutori Udbe tukli i ubijali. Prošli su sati, a nije se vraćao. Čula sam u dvorištu moped i izašla napolje. Neki mladić je došao da mi kaže da mi je otac u bolnici, jer mu je pozlilo. Skočim, otrčim u bolnicu, a tamo mi kažu: Pogledaj u mrtvačnici. Kad sam ušla tamo, a on pliva u onom bazenu, pocrveneo, pocrneo, požuteo od batina, unutrašnje krvarenje, valjda su mu sve kapilare prekinuli, ne znam. Kažu da su ih tukli od zida, do zida", kida se staričin glas.

Kuća, zbog koje su ubili Savu, postala je simobl straha i gubitka za Darinkinu majku i brata, ali je u ćerki zapalila vatru koja se decenijama nije gasila.

"Početkom devedestih, kada je došao višepartijski sistem, vidim da mi majka nije dobro, te joj tražim punomoćje, jer ne mogu da prežalim svoj dom. Ona mi kaže: Nemoj sine, ubiće mi i tebe! Brat i ja smo 1992. pokrenuli sudski spor, iako smo na početku imali samo krštenice da smo rođeni u Tolstojevoj 35. Korak po korak, morala sam da se borim za svaki dokument, ali dočekala sam da 1999. Okružni sud presudi u našu korist. Obavijestili su Poresku upravu i od tada sam za taj posjed plaćala porez", kaže ona.

Za svoju imovinu dobili su i pravosnažnu izvršnu presudu, a onda na Jovanjdan 2002.godine i obavještenje da mogu da se usele u kuću.

"Tada u kući nije živio niko. Došla sam pred svoje, uvjerena da se sve konačno završilo, da na sav taj bol i nepravdu mogu da stavim tačku. Ali, kroz kapiju su pred nas izašli momci sa mašinkama i rekli nam da od useljenja nema ništa, da je sve poništeno i da se ovde useljava Đinđić", kaže žena.

Tadašnji premijer je dobio vilu Bouklaovih, nacionalizovanu 1948. godine, ali je neko doneo odluku da imanju treba priključiti i posed Đekića, koji država, zapravo nikada i nije prosvojila.

"Naša kuća je naprasno, čak poslije odluke suda, nacionalizovana 2005. godine. Imala sam svjedoke, pravosnažnu izvršnu presudu, ali ne! Poništili su to, poništili uknjižbu na mene i brata, poništili odluku Četvrtog suda, rješenje što plaćam porez! Da bude paradoks veći, tužili me 2010. što ne plaćam porez na kuću u koju mi brane da uđem i govore da nije moja", dodaje rezignirana žena.

Darinka nije želela da okonča svoju borbu. Preko češke amabasade nije uspela da pronađe nasljednike Boukala, ali je sudbina sama namjestila kockice.

"Igrom slučaja, našla sam ih zahvaljujući priči koja je prije nekoliko godina izašla u Blicu. Ivan i Nina Boukal, koji takođe potražuju svoje naslijeđe, posvjedočili su da je njihov djed prodao plac i kuću u Tolstojevoj mome ocu. Zbog čega bi to učinili ako nije tačno? Jedan ar tamo vrijedi 200.000 evra, zbog čega bi nekome poklonili zemljište od 2,4 miliona evra, ako to nije istina - pita Darinka.

No, ni njihove izjave nisu pomogle i Agencija je Darinki juče poslala dopis da joj, bez ugovora o kupoprodaji, vrata doma više nikada neće biti otvorena.

"Otac je sigurno u Sedmi rejon odneo ugovor. Nije se on vratio, a kamoli dokumenta. Naći će oni naćin da odbiju i Čehe", uvjerena je žena.

Pokušala je, tvrdi, da i Ružici Đinđić predoči ovu nepravdu.

"Ona sa porodicom živi u vili Boukalovih, dok se u manjoj, našoj kući nalaze njena posluga i pas. Mnogi su mi rekli - možda Ružica i ne zna za vaš slučaj, te sam joj poslala preporučeno pismo. Nikad mi nije stigla povratnica", tvrdi ova žena.

Kako kaže, djed joj je poginuo na Kajmakčalanu, oca je ubila Udba, muž joj je bio na Golom otoku, mlađi brat je stradao u bombardovanju za vrijeme rata – tukli su je, kaže, gde su stigli, ali da odustane ne može.

"Za njih ne postoji zakon, za njih su zakon – oni! Uzeli su Dedinje, a meni je zabranjeno i da prođem ulicom gdje sam rođena. Pa, kako će se ova jada vratiti na Kosovo, kako u Knin, kad ja ne smijem u svoju ulicu? I oni se ne stide da izađu i kažu - mi smo pravna država. Koja pravna država? Štrajkovaću svakog dana. Ne odustajem, po cijenu života. Da se igraju sa mnom u 82. godini, zaista neću da dozvolim. Dolaziću ovdje svakog dana u 12 sati, pa dokle izdržim", odlučna je ona.

Njen žar nije ostao neprimećen od strane prolaznika u Masarikovoj ulici. Ljudi su redom prilazili da joj poruče da ne gladuje, da ne ugrožava svoje zdravlje. Saosećali su s njom, nudili joj podršku i pričali o nepravdi koju sami trpe.

Nakon što je duže od sat vremena stajala ispred Agencije za restituciju, a njen natpis privlačio poglede i pitanja, jedna devojka je izašla iz zgrade i pozvala je unutra. Nije htjela da se predstavi, samo je rekla da pripada Agenciji i da Darinka treba da uđe unutra, ako želi da razgovara sa direktorom. Dva minuta nakon toga, direktor Agencije Strahinja Sekulić, izašao je iz zgrade i ušao u automobil. On je odbio da da ikakav komentar na cijeli slučaj, ali je pokazao vidno nezadovoljstvo zbog prisustva medija.

U Boukalovoj vili, u Užičkoj 40, do raspada Jugoslavije živio je Stjepan Mesić, posljednji predsjednik Predsedništva SFRJ.

"Onda se vila renovirala godinama, da bi u njoj onda živjeli Radoman Božović, Nikola Šainović i Mirko Marjanović, sve premijeri, i na kraju, gospođa Đinđić", kaže Darinka.

(Blic)