Treći dan ni kap vode nemaju u Dragočaju. Snalaze se kako znaju i umiju. Naiđe i cisterna, pa se pune kante, burad, zdjele. Najteže je za piće i kupanje.
Dragan Krajišnik je iz Njemačke stigao na odmor. Dočekalo ga je tuširanje iza kuće iz buradi. Velika briga je i kako mu se majka snalazi kada oni nisu tu.
„Ona je penzioner i srčani bolesnik, ima baš problem, jer je njoj teško da crpi vodu iz bunara, da se snalazi. Na ovim temperaturama, vjerujte, ona jedva diše, a kamoli da još mora da donosi vodu, da ide da kupuje vodu u trgovini. Sada kada smo mi tu, to nije problem, jer mi pomažemo, ali kažem, stvarno je ružan osjećaj, tuširamo se iza kuće, iz buradi“, rekao je Dragan Krajišnik, Dragočaj.
I to nije nova priča. U ovom naselju već decenijama muku muče s vodom. Krajišnik nam priča da upravo to sputava povratak njega i porodice iz Njemačke. Kuću su izgradili, ali osnovnih životnih uslova nema.
„Željeli bi da ovdje djeca odrastaju uz porodicu, uz prijatelje. Međutim, evo došli smo na godišnji odmor, imamo temperaturu od 40 Celzijusa, djecu kupamo na bunariću, zaljevamo ih vodom, kao da smo u nekom prošlom vijeku. To nas uvijek odgovori od te naše ideje o povratku, jer to je bitno. Mi konstantno imamo problem, mi pričamo o vodi, ali kada imamo vode, nemamo struje“, priča Krajišnik.
Nemaju za osnovne potrebe, pa se o baštama i ne misli. Zemlja suva, ispucala. Mnogo toga je krenulo da raste, ali je upitno koliko će i hoće li ičega od toga biti.
„Koliko bude – bude, šta ja znam. Baštu ne zaljevam, ne mogu zaljevati“, kaže Ratko iz Dragočaja i dodaje:
„Kuća mi je prioritet, kupatilo, sanitarije i to, nemam šta drugo.“
I dok je narod na vrućini bez kapi vode, iz „Vodovoda“ upozorenja da bi to moglo da se nastavi. Pozivaju na štednju. U isto vrijeme, mnogi najavljuju proteste u borbi za ono najosnovnije za život - vodu.
