Iako je do zvaničnog početka predizborne kampanje ostalo još nekoliko mjeseci, u Banjaluci, očekivanom centru najveće izborne bitke, sve već pršti od nerealnih obećanja, a najdalje je, čini se, otišao PDP-ov kandidat Draško Stanivuković, koji je u proteklih nekoliko mjeseci na raznorazna obećanja već razdijelio nekoliko stotina miliona maraka, pokazalo je istraživanje portala banjaluka.net.
Dok je proteklih mjeseca obilazio sela i najavljivao vodovode, puteve mostove, rasvjetu – po principu, obećaj svakome ko nešto zatraži i „potrošio“ tako bar dva gradska budžeta – ovih dana je, kako se čini, energiju preusmjerio na penzionere, koji, tradicionalno, slove za populaciju koju najčešće možemo vidjeti na biralištima. Tim, vjerovatno, vođen, ovih dana je u javnost izašao sa obećanjem da će penzionerima obezbjediti besplatan javni prevoz.
Elem, u bližem i širem okruženju ne postoji grad u regionu koji je to u stanju da uradi, bez obilnih subvencija u budžeta. Drugim riječima, to znači da je to moguće samo u teoriji, ali u praksi neuporedivo teže, naprosto iz razloga što se, zauzvrat, nećčega morate odreći. A to bi, u slučaju Banjaluke, značilo da bi ostali bez, otrilike rečeno, bar bez 50-kilometara novih vodovoda.
Ali, ’ajmo pogledati argumentima u oči: po zvaničnim podacima, u Banjoj Luci se godišnje u javnom prevozu kupe autobuske karte u vrijednosti od oko 18 miliona KM. Pri tome, niko ne zna koliko od toga otpada na najstariju populaciju, jer se ne vodi takva vrsta evidencije. Bez obzira na to, procjenjuje se da su penzioneri jedni od dominantnih korisnika i da gotovo 40 odsto njih koristi javni prevoz. Drugim riječima, za subvenciju penzionerima trebalo bi obezbjediti sedam miliona KM, ili novac vrijedan dva Zelena mosta. I to svake godine.
Ipak, Stanivuković tvrdi da i za to ima rješenje – novac bi, kaže, obezbijedio sa budžetske stavke pod nazivom „rashodi za stručne usluge“. Međutim, i tu je „ofalio“, i to za duplo: prema ovogodišnjem gradskom budžetu, rashodi za stručne usluge – koji sadrže najraznovrsnije vrste troškova, iznose oko 3,1 milion KM, dakle više nego upola manje od onoga što Stanivuković priča.
Koliko se ovo obećanje može podvesti pod onu narodnu „obećanje – ludom radovanje“, najbolje govori podatak o tome šta zapravo sadrže „stručne usluge“. Jer, kad bi se ovo obećanje provelo u djelo, Banjaluka bi, između ostalog, ostala bez: protivgradne zaštite, informatičke mreže, osiguranja gradskih i vatrogasnih vozila, upisa gradske imovine u zemljišne knjige, dijela sredstava za boračko invalidsku zaštitu, novca za rušenje bespravno izgrađenih objekata, mjerenja kvaliteta vazduha…. I mnogo toga još.
Ipak, čini se da je najbolja ilustracija dosadašnjih Stanivukovićevih obećanja jedno drugo prevozno sredstvo, istina, malo manje zastupljeno. Po principu „volim sve što je popularno“, a uvidjevši da sve više sugrađana koristi bicikle za dolazak i povratak sa posla, mladi poslanik je došao na „genijalnu ideju“: Grad će kupovati bicikle građanima! Ali to nije sve, što bi rekli prodavci sa „Top šopa“, kad vam uvaljuju čudotvorne lonce i poklopce u koji se, kad im povjerovali, hrana sama kuha i donosi iz marketa. Po tom principu, Stanivuković obećava da će grad, ne biste zaista vjerovali, svakom sugrađaninu, baš svakog dana davati po jednu marku (kaže, „moguće i do dvije marke“) ako na posao idu biciklom. Kaže, ne treba svako da ide u centar autom i bezveze zauzima parking, a treba gledati i na ekologiju.
Šta reći nego, genijalno i ekološki osviješteno. Samo, ima tu mali problem, zapravo više njih. Em što, naravno, nema para to, em što je sam Stanivuković prije samo par godina kritikovao gradske vlasti zbog toga što su uveli sistem za iznajmljivanje gradskih bicikala, sprdajući se sa tim i tvrdeći da se se bacaju pare na nekakva, kako se tada izrazio, „sokoćala“. Danas, potpuno okreće priču, mijenja terminologiju („sokoćala“, a šta je to) i tvrdi da će, naprotiv, davati pare da se kupuju i voze bicikli?!
Ipak, nije za vjerovati da se previše zamarao matematikom odakle bi namaknuo pare za još jedno obećanje. Iako prosta računica kaže – ako bi grad kupio bicikle za, naprimjer, 10.000 sugrađana, to znači da bi iz budžeta za to dao najmanje 4 milona KM. Uz dodatne subvencije za prevoz, to bi koštalo još najmanje toliko. Dakle, godišnje osam miliona samo za bicikle.
A, o ekološkoj osvještenosti i iskrenosti predlagača koji bi da „sačuva parking mjesta u centru grada“, najbolje govori soptveni primjer: na pres konferenciju na kojoj je predstavio ovu ideju Stanivuković se dovezao luksuznim džipom od 100.000 KM. Koji je, usput budi pomenuto, zauzeo ne jedno, već dva parking mjesta.
