Iz masovne grobnice u crkvenoj porti u Bradini u danima poslije napada na selo i ubistava srpskih civila virile su noge i ruke ubijenih mještana, ispričala je Jovana Ilić Vujičić koja je tada imala nepunih osam godina.
Vujičićeva se tokom obilježavanja 32 godina od uništenja i spaljivanja ovog i okolnih konjičkih sela, kada je svirepo ubijeno 48 srpskih civila, prisjetila da su joj u napadu ubijeni otac, stric, djed, ujak, a da je ona sa majkom zatvorena u lokalnu školu.
"Sjećam se da su privukli bili neke drvene klupe i prijetili da će da nas zapale. Maltretirali su nas. Izvodili ljude i tukli, a žene prozivali da ih siluju. Sjećam se da je sve gorjelo kada smo izašle, čula se rika životinja, jer su i štale zapalili", naglasila je Ilić Vujičić.
Nakon tih strahota, Vujičićeva je sa majkom otišla u SAD, odakle se porodicom nedavno vratila u Srbiju i nastanila na Fruškoj gori.
Stomatologa Milana Žužu napad je zatekao u lokalnoj ambulanti u Bradini, gdje je sa doktorom Reljom Mrkajićem i nekoliko sestara odveden u zarobljeništvo.
Žuža je rekao da je u logorima "Čelebići", "Musala" i "3. maj" proveo tri mjeseca, a nakon toga više od deset mjeseci u kućnom pritvoru.
"Prošao sam svakakve strahote. Batine, špalir i razna ostala maltretiranja. Teško mi je da pričam, ali moram reći da me je spasio prijatelj druge vjere", naveo je Žuža.
Ispričao je da su mu u napadu, u kojem su učestvovali njegovi brojni pacijenti, ubijen otac, stric, tetak i 12 članova najbliže familije, kao i brojni drugovi.
"Dok sam bio u zarobljeništvu, ženu i djecu mi je spasio jedan prijatelj Hrvat", rekao je Žuža.
Aleksadar Gligorević je sa 17 godina zarobljen i odveden u "Musalu", a otac u drugi logor, dok su majka i sedmogodišnja sestra bile u školi.
Neko vrijeme su, kaže, provele i u "Musali", dok nisu pustili žene, ali mu je majka Lenka preminula od posljedica boravka u logoru 1998. godine.
U Crkvi Vaznesenja Gospodnjeg u Bradini, kod Konjica, danas su obilježene 32 godine od stradanja srpskog stanovništva u ovom selu. Služena je liturgija, a potom parastos za svirepo ubijene mještane, te položeni vijenci na spomen-obilježje.
Obilježavanju su prisustvovali članova porodica stradalih, predstavnici institucija Republike Srpske, istočne Hercegovine, boračkih organizacija i Saveza logoraša, konzul Srbije u Mostaru.
Pripadnici muslimanskih i hrvatskih snaga napali su 25. maja 1992. godine Bradinu kod Konjica, koja je do posljednjeg rata u BiH bila naseljena većinski srpskim stanovništvom, te ubili 48 nenaoružanih srpskih civila, a preostale su odveli u logore ili protjerali.
Opljačkali su, a potom i spalili sve srpske kuće, kao i Crkvu Vaznesenja Gospodnjeg, sagrađenu 1938. godine.
U logorima Musala i Čelebići ubijena su još 22 mještanina Bradine.
Masovna grobnica pronađena je u porti Crkve Vaznesenja Gospodnjeg. Najstarija žrtva pronađena u masovnoj grobnici bila je osamdesetpetogodišnja Paula Vukosava, a najmlađi jedanaestogodišnji Srđan Žuža.
Preživjeli Srbi iz Bradine sjećaju se da je komanda hrvatske i bošnjačke paravojske platila Rome koji su ubijene vezali konopcima za noge, a onda ih konjima vukli do iskopane jame ispred pravoslavne crkve u centru sela i tu ih bacali.
Za tri dana, od 25. do 27. maja 1992. godine, u tu jamu bačeno je 26 tijela.
Među 48 ubijenih Srba u Bradini najviše je članova porodice Kuljanin, a stradali su Vujičići, Mrkajići, Žuže, Kureši, Gligorevići, Koprivice, Draganići i Živaci.
