CDPI u tekstu "Opšti okvirni sporazum za mir u BiH - Uslov za mir i stabilnost u BiH i regionu" ističe da Republika Srpska, kao ugovorna strana i potpisnik svih aneksa Dejtonskog sporazuma, ima obavezu i pravo da uprkos teroru i pritiscima štiti svoje nadležnosti, kao i prava svojih građana garantovana Sporazumom.

"Ukoliko se pomoću mehanizama na nivou BiH ne obezbijedi zaštita njenih prava, Republika Srpska zadržava legitimno pravo da pokrene odgovarajuće pravne i političke korake u skladu sa međunarodnim pravom, uključujući i izlazak iz Sporazuma, kako bi osigurala prava svojih građana, stabilnost svoje teritorije, kao i mir u regionu", navedeno je u tekstu.

Dejtonski sporazum kao međunarodni ugovor sa obavezujućom snagom

CDPI naglašava da ugovorne strane, Republika Srpska i Federacija BiH, zadržavaju posebna prava i obaveze u odnosu na tumačenje i sprovođenje Sporazuma, a Srbija i Hrvatska, kao potpisnice, takođe su preuzele obavezu da osiguraju njegovu punu primjenu.

Kao strane koje su nastale ranije /Srpska prije ratnih dešavanja - 9. januara 1992. godine, a FBiH Vašingtonskim sporazumom - 18. marta 1994. godine/ pregovarale i usaglasile tekst Sporazuma, Srpska i FBiH zadržavaju pravo da ga autentično tumače u skladu sa izvornim odredbama, navodi se u analizi.

"Svi aneksi Sporazuma, uključujući Aneks IV i Aneks X, imaju jednaku pravnu snagu kao i sam sporazum, iz čega proizilazi da se autonomija i nadležnosti entiteta ne mogu jednostrano mijenjati, te da se ravnopravnost tri konstitutivna naroda ne može i ne smije dovoditi u pitanje jer predstavlja elementarni uslov stabilnosti u BiH", piše u tekstu.

Konstitutivnost tri naroda u BiH, dodaje se u analizi, predstavlja ne samo ustavni, već i međunarodnopravni princip, inkorporisan u Aneks IV, a narušavanje ovog principa bi direktno ugrozilo cjelokupan pravni poredak uspostavljen Sporazumom. Svaka aktivnost koja zanemaruje ili negira ovaj princip predstavlja povredu međunarodnog prava.

U slučaju sistematskog kršenja Sporazuma, CDPI navodi da ugovorne strane imaju pravo da izvijeste Savjet bezbjednosti UN i subjekte međunarodnog prava, diplomatskim aktivnostima upozore međunarodne aktere na obavezu poštovanja međunarodnih ugovora, traže zaštitu pred međunarodnim sudovima, iniciraju arbitražu u skladu sa Bečkom konvencijom, te ostvare pravo na samoopredjeljenje u skladu sa članom 1 tačka 2 i članom 55 Povelje UN i u skladu sa Aneksom I na Aneks IV, tačkama 7 i 8 posredstvom kojih se Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima inkorporišu u pravni sistem BiH i direktno primjenjuju.

"Dejtonski sporazum je dvojake prirode. Prvo, on ima međunarodnopravni status, kao i njegovi aneksi, jer je međunarodni ugovor. Drugo, Dejtonski sporazum je izvor unutrašnjeg prava i temelj ustavnog poretka novostvorene BiH, koju čine dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Model konsocijativne demokratije je utkan u temelje BiH, što je jedan od uslova regionalne stabilnosti. Uspostavljanje mehanizama zaštite, uključujući dosljednu primjenu principa "pacta sunt servanda" /Ugovori moraju biti poštovani/, od vitalnog je značaja za očuvanje prava ugovornih strana i dugoročnu stabilnost regiona", piše u analizi.

Republika Srpska kao potpisnik i garant Dejtonskog mirovnog sporazuma

Za razliku od FBiH, Republika Srpska je, navodi se u tekstu, i formalno i suštinski garant Dejtonskog sporazuma, jer njene institucije neprekidno rade na zaštiti i sprovođenju izvornog Dejtonskog sporazuma. Srpska ima pravo na ovakvu ulogu jer ima status ugovorne strane, a isti status je imala i tokom pregovaračkog postupka koji je prethodio Sporazumu.

Republika Srpska, dodaje se u tekstu, zajedno sa FBiH, bila je jedna od dvije strane u pregovorima koji su doveli do potpisivanja Sporazuma. Delegacija Srpske aktivno je učestvovala u formulisanju konačnih odredbi Sporazuma i svih njegovih aneksa, te ovlastila SR Jugoslaviju da potpiše Sporazum u ime i za račun Republike Srpske.

"Nijedna odredba Sporazuma, uključujući one koje čine Aneks IV /Ustav BiH/, nije mogla biti usvojena bez saglasnosti predstavnika Republike Srpske. Kao ugovorna strana, Republika Srpska zadržava pravo i obavezu da tumači, sprovodi i štiti Dejtonski sporazum", ističe CDPI.

Kao jedna od ugovornih strana, CDPI navodi da Srpska ima obavezu da tumači i štiti Dejtonski sporazum, kao i sve njegove anekse, osiguravajući poštovanje njihovog izvornog teksta na koji su sve strane dale saglasnost, zatim štiti autonomiju i nadležnosti entiteta koje su garantovane Sporazumom i Ustavom BiH, te da pokrene pravne mehanizme u slučaju kršenja Sporazuma, uključujući međunarodne arbitraže, a u slučaju krucijalnog kršenja Sporazuma i usljed novonastalih okolnosti u skladu sa Bečkom konvencijom, razmotri mogućnost izlaska iz Sporazuma ukoliko prava zagarantovana ugovorom više ne mogu biti zaštićena unutar institucija BiH.

U tekstu se podsjeća da su entiteti Republika Srpska i Federacija BiH potpisnici svih aneksa Dejtonskog sporazuma i istovremeno su državnopravni subjekti koji su odgovorni za sprovođenje Sporazuma, kao i za očuvanje mira i stabilnosti u BiH i regionu.

"Aneksom IV, koji ima dvostruki karakter međunarodnog ugovora i Ustava BiH, garantovana je autonomija entiteta kao i pretpostavka nadležnosti u korist entiteta. Еntiteti su svoj suverenitet unijeli u dejtonsku BiH i djelimično ga prenijeli na nivo BiH. Nijedna promjena nadležnosti entiteta ili ustavne strukture BiH nije moguća bez njihove saglasnosti, jer bi to predstavljalo grubo kršenje ugovora", ističe CDPI.

Ograničenje mandata visokog predstavnika

CDPI navodi da je mandat visokog predstavnika, definisan Aneksom X, ograničen na sprovođenje civilnog dijela Sporazuma i da bonska ovlašćenja ne postoje.

"Bonska ovlašćenja su usvojena bez saglasnosti ugovornih strana, na sastanku neformalne grupe nazvane Savjet za sprovođenje mira, koja nije dejtonska kategorija niti je predviđena relevantnom rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN", naglašava CDPI.

Prema članu 78 Povelje UN kojom se zabranjuje starateljstvo nad državom članicom UN, prema odredbama Dejtonskog sporazuma, Rezolucije 1031 Savjeta bezbjednosti UN i međunarodnog prava, visoki predstavnik nema pravo da vrši ulogu staratelja, tutora ili upravnika nad BiH niti može mijenjati zakone ili narušavati ustavnu strukturu BiH.

Bečka konvencija o izmjenama međunarodnih ugovora

CDPI navodi da, prema članu 39 Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, izmjene međunarodnih ugovora mogu se vršiti samo uz saglasnost svih ugovornih strana.

U analizi se ističe da Republika Srpska, kao strana koja je pregovarala i potpisala sve anekse Dejtonskog sporazuma, ima pravo da odobri ili odbaci bilo kakve izmjene, te ima pravo i obavezu da tumači, primjenjuje i brani Sporazum, a njen status čuvara Sporazuma utemeljen je na međunarodnim pravnim principima, uključujući Bečku konvenciju i princip "pacta sunt servanda".

Odgovornost međunarodnih aktera

Na osnovu pravnog poretka definisanog Dejtonskim sporazumom i njegovim aneksima, odgovornost međunarodnih aktera u primjeni i tumačenju ovog međunarodnog ugovora jasno je ograničena pravilima međunarodnog prava i mandatom Savjeta bezbjednosti UN.

CDPI ističe da je mandat visokog predstavnika utvrđen Aneksom X i Rezolucijom 1031 Savjeta bezbjednosti UN, te svaki akt, svako ponašanje, djelovanje ili sproveden postupak koji nisu u skladu sa tim aneksom predstavljaju grubo kršenje međunarodnog prava.

"Savjet bezbjednosti UN je jedini legitimni organ nadležan za nadzor nad primjenom Sporazuma. Nijedna međunarodna organizacija, institucija /npr. Venecijanska komisija, Еvropska komisija, Еvropski sud za ljudska prava/ ili država ne mogu djelovati suprotno mandatu Savjeta bezbjednosti", navode iz CDPI i dodaju da svaki subjekat međunarodnog prava koji djeluje suprotno Sporazumu može biti pozvan na odgovornost pred međunarodnim sudovima.

Uloga visokog predstavnika

CDPI naglašava u tekstu da Aneks X jasno ograničava ulogu visokog predstavnika na sprovođenje civilnog dijela Sporazuma i da ta uloga ne pretpostavlja i ne prejudicira zakonodavna i izvršna ovlašćenja, kao ni mogućnost mijenjanja ustavnog poretka BiH. Bonska ovlašćenja, dodaje se u tekstu, koja nisu dio Sporazuma niti podržana rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN, pravno su ništavna.

"Kristijan Šmit, koji djeluje kao nelegitimni i neizabrani visoki predstavnik bez mandata Savjeta bezbjednosti, direktno krši Sporazum. SR Njemačka, koja podržava Šmita, snosi odgovornost za kršenje međunarodnog prava. Podrška SR Njemačke može se tumačiti kao akt intervencije kojom se narušava suverenitet BiH i ugrožava stabilnost u regionu", ističe CDPI.

U CDPI smatraju da djelovanje međunarodnih subjekata mora biti u skladu sa opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, čiji je sastavni dio i Dejtonski sporazum, kao i Rezolucija 1031 Savjeta bezbjednosti UN, a svako drugačije ponašanje predstavlja kršenje međunarodnog prava i podriva mir u BiH. Republika Srpska ima pravo i obavezu da zahtijeva poštovanje Sporazuma i da inicira pravne mjere u slučaju njegovog kršenja.

Savezna Republika Njemačka i djelovanje njenog diplomate Šmita

CDPI u tekstu naglašava da Republika Srpska, kao ugovorna strana Dejtonskog sporazuma osnovano dovodi u pitanje legitimitet i djelovanje Šmita, koji djeluje kao visoki predstavnik bez potvrde Savjeta bezbjednosti UN i suprotno izričitoj volji Srpske kao strane potpisnice Aneksa X, koja je formalno izražena u zaključcima Narodne skupštine Srpske od 10. marta 2021. godine.

"Šmit nije imenovan rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN, što je obavezna procedura prema kojoj su potvrđivani i njegovi prethodnici. Odsustvo rezolucije ukazuje na nedostatak konsenzusa u Savjetu bezbjednosti, što znači da Šmit nema pravni osnov da obavlja funkciju visokog predstavnika. Njegovo djelovanje bez formalnog mandata predstavlja teško kršenje Aneksa X Sporazuma i Rezolucije 1031 Savjeta bezbjednosti", navodi se u analizi.

U tekstu piše da Njemačka podržava Šmita isključivo na osnovu njegovog diplomatskog statusa, čime svjesno ignoriše činjenicu da nije imenovan u skladu sa procedurom utvrđenom Sporazumom.

"Podrška Njemačke predstavlja saučesništvo u kršenju međunarodnog prava i ugrožavanju suvereniteta i ustavnog poretka BiH. Ovakve radnje su direktno miješanje u unutrašnje poslove BiH, što je suprotno Povelji UN i principima suvereniteta države", navodi CDPI.

CDPI naglašava da djelovanje Šmita i podrška Njemačke predstavljaju višestruko kršenje međunarodnog prava, uključujući kršenje Aneksa IV i X, koji imaju status međunarodnih ugovora, zatim podrivanje mira i stabilnosti i ustavnog poretka BiH, što može dovesti do destabilizacije regiona i usporiti evropski put država regiona, te nelegitimno preuzimanje ovlašćenja koja nisu predviđena Sporazumom /npr. preuzimanje i uzurpiranje ustavotvorne i zakonodavne funkcije; politički progoni „nepodobnih“ ličnosti…/

U tekstu se navodi da podrška Šmitu od Njemačke dovodi u pitanje suverenitet i integritet BiH, a ovakvo djelovanje može se tumačiti kao oblik neokolonijalne ili administrativne intervencije, s obzirom na to da narušava prava ugovornih strana Sporazuma i ustavni poredak BiH.

"Kršenje međunarodnog prava od Šmita i Savezne Republike Njemačke predstavlja ozbiljnu prijetnju stabilnosti BiH i regiona. Republika Srpska ima pravo da zatraži odgovornost ovih aktera pred međunarodnim institucijama, uključujući Savjet bezbjednosti UN, Međunarodni sud pravde i druge relevantne organe", navodi CDPI.

Iz CDPI naglašavaju da nijedan dio Dejtonskog sporazuma, uključujući Aneks IV /Ustav BiH/ i Aneks X /Mandat visokog predstavnika/, ne može biti jednostrano izmijenjen, tumačen ili odbačen od bilo kojeg domaćeg ili međunarodnog subjekta.

"Princip 'pacta sunt servanda' nalaže da svi subjekti, uključujući sve konstitutivne elemente, ali i pojedince, moraju poštovati obaveze koje proističu iz međunarodnih ugovora. Svako kršenje Sporazuma predstavlja ozbiljnu povredu međunarodnog prava i ugrožava stabilnost u BiH", navodi se u analizi.

CDPI naglašava da su konstitutivni narodi i pojedinci dužni da se pridržavaju zakona i pravila koja su u skladu sa Sporazumom, jer svaki pokušaj zaobilaženja ili nepoštovanja Sporazuma podriva međunarodni poredak i pravnu sigurnost.

"Svaki pojedinac ima pravo i obavezu da se, demokratskim sredstvima suprotstavi svim jednostranim pokušajima izmjena Sporazuma, jer takvi potezi narušavaju pravnu i političku stabilnost. Kršenje prava naroda i pojedinca kroz narušavanje Sporazuma direktno ugrožava osnovna ljudska prava garantovana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima /1948/ i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima /1966/", piše u tekstu.

U tekstu se podsjeća da su institucije BiH dužne da poštuju ugovorenu i dogovorenu ustavnu strukturu, državno uređenje i raspodjelu nadležnosti između BiH i entiteta, a zajedničke institucije moraju postupati u dobroj vjeri i u skladu sa međunarodnim pravom i izvornim tekstom Sporazuma.

"Ustavni sud, definisan Aneksom IV, dužan je da štiti i tumači Ustav BiH u skladu sa izvornim odredbama Sporazuma. Prekoračenje mandata, kao i donošenje odluka koje narušavaju autonomiju entiteta predstavljaju kršenje Sporazuma, navodi se u tekstu.

CDPI naglašava da Sud i Tužilaštvo BiH, iako nisu dejtonske kategorije, moraju postupati u skladu sa ustavnim okvirom koji je definisan Sporazumom, te da se politički motivisanim postupcima usmjerenim protiv predstavnika institucija Republike Srpske direktno krše prava koja Srpska ima kao ugovorna strana.

"Institucije Republike Srpske i Federacije BiH, kao i konstitutivni narodi, imaju obavezu da štite svoja prava i autonomiju definisanu Sporazumom. Njihovo djelovanje mora biti u skladu sa izvornim tekstom Sporazuma, uključujući otpor nametnutim odlukama koje su suprotne njegovim odredbama. Domaći akteri, uključujući institucije ili pojedince, koji narušavaju Sporazum, odgovorni su za kršenje međunarodnog prava i podrivanje pravnog poretka. Svako djelovanje protivno Sporazumu, bilo na nivou institucija BiH ili entiteta, mora biti predmet odgovornosti u skladu sa međunarodnim pravom", naglašava CDPI.

Republika Srpska je, ističe se u tekstu, u obavezi da se suprotstavi bilo kakvom djelovanju koje ugrožava prava srpskog konstitutivnog naroda i njenih građana ili kojim se ugrožava autonomija entiteta.

CDPI naglašava da Republika Srpska, kao jedna od ugovornih strana Sporazuma, ima specifična prava i obaveze definisane Sporazumom i međunarodnim pravom.

"U slučaju iscrpljivanja svih institucionalnih i političkih mehanizama unutar BiH, Republika Srpska može razmotriti pravne i političke korake, uključujući obraćanje međunarodnim organizacijama, poput UN ili Međunarodnog suda pravde, te pokretanje pitanja redefinisanja ili izlaska iz Sporazuma u skladu sa članovima 60 i 62 Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora", navodi se u tekstu.

Prema članu 60 Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, ako jedna strana krši odredbe ugovora, druge strane imaju pravo da traže privremenu suspenziju svojih obaveza i reviziju ili povlačenje iz ugovora ako je povreda značajna i onemogućava ostvarivanje osnovne svrhe Sporazuma.

"Sistematsko kršenje Sporazuma, posebno Aneksa IV i X od institucija BiH, visokog predstavnika i drugih međunarodnih aktera, predstavlja `bitnu povredu` ugovora", navode iz CDPI.

Prema članu 62, ako su okolnosti koje su bile ključne za postizanje ugovora značajno promijenjene, strana može tražiti raskid ugovora.

"Ako entiteti ne mogu ostvariti prava garantovana Sporazumom zbog sistematskih kršenja, Republika Srpska može konstatovati da je došlo do fundamentalne promjene okolnosti koje opravdavaju reviziju ili raskid Sporazuma", ističe CDPI.

Građani Republike Srpske imaju obavezu da poštuju Sporazum u izvornom obliku, da zahtijevaju zaštitu sopstvenih prava, da podržavaju institucije Srpske u zaštiti prava, te su su slobodni i dužni da na demokratski način podrže pravne i političke inicijative koje imaju za cilj zaštitu njihovih prava i prava Republike u skladu sa Sporazumom, navodi se u tekstu koji je objavljen i na sajtu CDPI.

Pratite nas i putem Vibera