Originalni dokument Dejtonskog mirovnog sporazuma, tačnije, njegov Aneks 10 u originalnoj verziji, temelj je sudskog postupka protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića. Ako nekome možda još uvijek nije jasno zbog čega, pa zbog toga što Aneks 10 govori o nadležnostima visokog predstavnika koji nema pravo da nameće zakone već je zadužen da se bavi civilnim aspektima sporazuma. To onda znači i da Kristijan Šmit, koga Srpska svakako ne priznaje, nije imao pravo da nametne zakon zbog čijeg nepoštivanja se sada vodi proces protiv Dodika i Lukića.
Еvo i konkretno zašto je toliko važan taj Aneks 10, i to baš original, jer su se mnoge verzije po internetu izgubile u prevodu i podložne su raznim tumačenjima. U njemu piše: U pogledu složenosti sa kojima su suočene, strane, a to su BiH, Savezna Republika Jugoslavija, Hrvatska, Federacija i Republika Srpska, traže postavljanje Visokog predstavnika koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, kako bi pomogao stranama u njihovim naporima da mobilišu te, po potrebi, koordinišu aktivnostima organizacija i agencija koje su uključene u civilne aspekte mirovnog rješenja, izvršavajući navedene zadatke, na način na koji mu je to povjereno rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN-a. Šta je ovdje sporno? Traži se postavljanje čovjeka koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Da li je Šmit tako imenovan? Nije. Da li postoji rezolucija UN-a za njegovo imenovanje? Ne postoji. Dalje: da pomogne stranama u izvršavanju civilnih aspekata sporazuma, na način kako mu je povjereno rezolucijama UN-a. Kome je Šmit pomogao? Nikome. Da izvršava zadatke na način na koji mu je to povjereno rezolucijama UN. Postoje li one? Ne postoje.
Naredni član 2. Aneksa 10. precizira „zadatke“ koje će, u cilju pomoći stranama, obavljati visoki predstavnik postavljen na njihov zahtjev. Da li je Šmit postavljen na zahtjev BiH, Srbije, Hrvatske, Federacije ili Republike Srpske? Naravno da nije. Postavila ga je grupa ambasadora koja djeluje u okviru Savjeta za provođenje mira koji se nigdje ne pominje u Sporazumu. Taj član 2, pod nazivom „mandat i metode koordinacije i saradnje“ definiše striktno ograničen mandat, na osnovu kog visoki predstavnik ima obavezu da učestvuje u aktivnostima civilne provedbe sporazuma, i da „prati”, „održava bliske kontakte sa stranama”, „pomaže”, „učestvuje na sastancima”, „daje smjernice“ i „izvještava”, koordiniše aktivnosti civilnih organizacija… Konačno, jedina nadležnost koja je eksplicitno dodijeljena visokom predstavniku Aneksom 10. jeste nadležnost za tumačenje „ovog Sporazuma o sprovođenju civilnog dijela sporazuma. A ovaj nesrećnik iz Njemačke nameće zakone, prijeti, određuje, smjenjuje, postavlja... Pa čemu onda služe institucije ove BiH? Što se izlazi na izbore? Zašto se donose zakoni kad sve ovo nabrojano može da poništi neki Kristijan Šmit? Nenormalno je i vrijeđa inteligenciju. Oni u BiH kojima je sve ovo u redu i koji misle da Nijemac treba tako da radi, najmanje vole tu BiH i valjalo bi kad bi shvatili da na ovaj način ona nije država već klasična kolonija. I zato je sudski proces čista farsa. Politički je jer je pokrenut zbog nepoštivanja nametnutog zakona koga je nametnuo čovjek koji na to nema pravo. A tuženi su oni koji su poštovali zakone. Nevjerovatan apsurd.
Sumanutosti se vide i čuju svaki put u sudnici, tokom ročišta protiv Dodika i Lukića. Zamislite kakva je to, da ne kažemo šta, kada inspektori SIPA od Tužilaštva dobiju zadatak da na stranici Ujedinjenih nacija pronađu Dejtonski sporazum u kome je, naravno, i Aneks 10. O tome su svjedočili i rekli kako ga na toj stranici nisu našli. Pa još prave selfije i slikaju kompjuter da dokažu kako su oni to tražili. Ljudi, je li realno ovo? Onda su dobili i zadatak da preslušavaju Dodikove i Lukićeve izjave na sajtovima pojedinih televizija. Nevjerovatno kakva istraga. I da sve ispadne još jadnije, naredbe Tužilaštva nesrećnim inspektorima SIPA, i njihova istraga, odrađene su nakon što je proces počeo.
Teška farsa je ovaj sudski proces i to se sve više dokazuje na svakom novom ročištu.
Sumanuto je i pomisliti da bi iko na svijetu potpisao bilo kakav sporazum koji nekom strancu daje ovlašćenja da, ustvari, vodi jednu zemlju. Kako uopšte objasniti nekome da postoji neka zemlja u kojoj strani državljanin nameće zakone, ruši čitav jedan sistem koga je uspostavio taj isti sporazum, sam sebi dodjeljuje ovlašćenja i odlučuje da nema odgovornosti, ukida odluke, on odlučuje o svemu, kažnjava pojedince... Pa kako to može biti normalno, ponavljamo, ko bi normalan pristao da potpiše takvo nešto? I na kraju, još jedna stvar koja piše u Dejtonskom sporazumu: ovi koji su ga potpisali daće visokom predstavniku privilegije i imunitete prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima. A u toj konvenciji najvažnija stvar u ovom kontekstu je član 41 u kome piše: Ne dirajući i njihove privilegije i imunitete, sva lica koja uživaju te privilegije i imunitete, dužna su da poštuju zakone i propise države kod koje se akredituje. Ta lica su, takođe, dužna da se ne miješaju u unutrašnje stvari te države. I šta ćemo sad kad se Šmit umiješao u sve i svašta i postavio se kao vrhovni poglavar ove kolonije? Smiješan je ko god kaže da je BiH ozbiljna država.
.webp)
