“Sud Bosne i Hercegovine” objavio je obrazloženje presude u predmetu protiv Milorada Dodika, ali to obrazloženje više liči na politički pamflet nego na pravosudni akt.
“Sud” je svjesno odbio da odgovori na ključno pitanje koje je postavila odbrana: kako je moguće da se Krivični zakon BiH mijenja dekretom, bez zakonske procedure, protivno svjetskim konvencijama koje izričito zabranjuju takvu praksu?
Ovo pitanje nećete vidjeti na "Kliksu", piše portal "Poskok.info".
Ovu temu Tužioci BiH izbjegavaju ko faksimil na kojem se Marfi hvali kako je spasio Cikotića. Ovo je pitanje svih pitanja. Dokaz da je Kristijan Šmit pucajući u Dodika pucao u sebe, dodaje pomenuti portal.
Jer se u svom nasilju i egoizmu, očešao u svetost pravnih postulata na kojima je utemeljen današnji svijet ljudskih prava. Rušeći Dejton, i način na koji je propisano da se jedino može mijenjati Krivični zakon, u Parlamentu dakle, pojma nije imao da ujedno ruši mnoštvo konvencija i institucija nadređenih ne samo Dejtonu nego svim svjetskim ustavima. Za takvo nešto on tek nije ovlašten. Niti mu to ovlaštenje mogu dati čak ni famozne članice PIK-a. U kojima to pravilo takođe vrijedi. I koje će ga se sada morati javno odreći.
Sud se umjesto da odgovori odbrani fokusirao na skretanje pažnje. Na banalno i ofucano pitanje legalnosti imenovanja nelegalnog Kristijana Šmita, pozivajući se na Ustavni sud BiH i praksu PIK-a, te citirajući ranije presude. Premda se niti jedna nije bavila legalnošću šefa OHR-a.
Time se javnosti pokušava podvaliti teza da je "sve u redu“ jer je Šmit legalan – ali presuda uporno izbjegava odgovor na ono što je srž slučaja.
A to je: Ima li Šmit pravo kršiti i samom Dejtonu nadređene međunarodne konvencije o ljudskim pravima – ili nema?
Jer, sve i da je Šmit apsolutno moćan i apsolutno legalan, iako i to i dalje diskutabilno, ostaje činjenica da je on svojim dekretom izmijenio Krivični zakon – što je strogo zabranjeno prema:
članku 7. Еvropske konvencije o ljudskim pravima, koja zabranjuje dekretalne izmjene Krivičnog zakona.
članku 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji zabranjuje dekretalne izmjene Krivičnog zakona.
članku 2. Ustava BiH (stavci 2 i 3), koji zabranjuje dekretalne izmjene Krivičnog zakona.
temeljima međunarodnog prava i prakse svih savremenih demokratija, koji isto tako zabranjuju dekretalne izmjene Krivičnog zakona.
Krivični zakon nije običan zakon. Jedini je koji je zaštićen i van Ustava BIH. Snažnim međunarodnim konvencijama. Samo Krivični zakon. Niti jedan drugi, dodaje "Poskok.info".
Zašto? To je jedini zakon koji se bavi uskratom ustavnih prava, u kojem su kazne – zatvorske. To je jedini zakon koji suspenduje slobodu. Zato Krivični zakon mora biti javan, predvidiv i usvojen od zakonodavne vlasti. Da ne bi bio zloupotrijebljen od moćnika u obračunu s pojedincem ili grupom. U suprotnom postaje oružje nepravde.
Upravo zato u svim zemljama svijeta on se može mijenjati isključivo u zakonodavnoj proceduri, javno, predvidivo i uz parlamentarni nadzor. Jer u suprotnom bismo živjeli u režimu, apsolutističkoj monarhiji, gdje jedan čovjek može samovoljno odlučivati o kaznama, zatvorima i ljudskoj slobodi. I upravo se to dogodilo. Krivični zakon BiH izmjenjen je suprotno međunarodnim poveljama koje su iznad Šmita i Dejtona. Nije donesen u zakonitoj proceduri kakvu traži ne samo Ustav BiH nego cijeli svijet.
Suprotno svjetskim poveljama Šmit nije imao mandat da mijenja Krivični zakon. Nije imao mandat učiniti to bez procedure, tajno, nepredvidivo i bez parlamentarnog nadzora. Neke druge zakone, ako je legalan, i ako se dogovorimo da može, možda čak i jest ali Kazneni zakon ne. Svijet nije mogao dopustiti jer sce zemlje PIC-a dužne su poštivati istu tu povelju o zakonitoj izmjeni Kaznenog zakona.
U Ustavu BIH jasno stoji da su konvencije i povelje iznad Ustava BIH. Kako je OHR dio općeg okvirnog sporazuma, to znači da su te konvencije i iznad OHR-a. I Schmidt je to morao znati.
Šmit je time kompromitovao države PIK-a koje su ga imenovale, te dio Savjeta bezbjednosti koji stoji iza njega, jer je sada na njihova pleća prenio odgovornost za kršenje osnovnih ljudskih prava u BiH. Njihov autoritet, ako ga ne sankcionišu , prestaje u BiH a pitanje je zašto uopšte više i postoji budući da su i nakon presude, stale uz Šmita.
Istovremeno, Šmit je Dodiku dao status žrtve, čovjeka kojem je zabranjeno političko djelovanje, kretanje i sloboda izražavanja – sve to dekretom, mimo volje Parlamenta BiH i ustaljene pravne prakse.
U svemu tome, Sud BiH, koji je sudio prema tom neustavnom dekretu, bio je dužan zatražiti mišljenje Ustavnog suda. Zašto? Zato jer tamo sjede ljudi koji pravo i povelje moraju poznavati bolje od Šmidta. Ali umjesto tog dobili smo sistemsku šutnju. Što će reći da se radi o političkom suđenju, piše pomenuti portal.
Ustavni sud BiH je, pak, tri puta imao priliku zaustaviti ovu pravnu katastrofu, odmah nakon objave u Službenom listu, prilikom podizanja optužnice i prilikom izricanja presude i svaki put je to odbio učiniti. Dakle opet sistemska šutnja.
Samim time članovi Ustavnog suda BiH sebe su proglasili pravnim neznalicama ili pak slugama pravne neznalice i protuustavnog Šmita.
U zemlji koja se poziva na vladavinu prava – to je pravni i institucionalni skandal prvog reda.
Ovo su njihova imena: Seada Palavrić , Valerija Galić, Angelika Nusberger, Mirsad Ćeman, Helen Keler, Ledi Bianku, Marin Vukoja.
Oni su sada već susramlje globalne pravne zajednice čovječanstva.
No, ključna tačka dolazi na kraju:
Činjenica da niti jedna sudska instanca u BiH nije reagovala na kršenje međunarodnih pravnih normi prilikom izmjene Kaznenog zakona – iako su te norme iznad Ustava BiH i Dejtonskog sporazuma – ne otvara samo pitanje korumpiranosti domaćeg pravosuđa. Ona otvara mnogo teže pitanje:
Je li Kristijan Šmit dobio ovlaštenja – i ako jesta, od koga – da ruši:
Еvropsku konvenciju o ljudskim pravima,
UN Pakt o građanskim i političkim pravima,
Bečku konvenciju o međunarodnim ugovorima,
Ustav BiH (čl. 2),
međunarodne standarde pravne sigurnosti,
načelo zakonitosti,
načelo predvidivosti prava,
i samu ideju ustavne demokratije?
Ako jeste – onda svijet mora znati da je Šmit dobio mandat ne da štiti mir u BiH, nego da briše norme koje je čovječanstvo gradilo vijekovima.
Ako nije – onda je to što je učinio nelegalno, nevažeće i pravno ništavno. Pod pritiskom političkog Sarajeva ili možda uz finansijsku podršku one zemlje u koju je Incko otputovao nakon što je i sam pred kraj mandata nametnuo izmjenu Krivičnog zakona kojom se sankcioniše negiranje genocida. Inckovo kršenje međunarodnih povelja je slično kao i Šmitovo s tim što on ovaj zakon nije pisao ciljano,s namjerom da nekog isti tren pritvori.
U oba slučaja – pitanje Šmitove odgovornosti je pitanje koje više ne može ostati unutar granica BiH. Ono je već međunarodno.
Igra tek počinje
Međunarodna pravna zajednica, naime, već postavlja pitanja.
Kad svijet sazna da je zbog dekretalne izmjene Krivičnog zakona progonjen lider jednog naroda, a ne ratni zločinac – Šmit neće pasti samo u BiH.
Pašće kao paradigma nekompetencije i izopačenja mirovne misije u mnogim zemljama svijeta.
I tu dolazimo do ključne istine:
Sud BiH ovo zna. Zato i piše politička, a ne pravna obrazloženja. Zato jer zna da slijedi međunarodno poništenje presude. I to ne samo presude – već i njihove savjesti. A potom i karijera i pozicija.
Sudije kao pojedinci vjerovatno neće biti krivično gonjeni – osim ako se ne utvrdi namjera ili korupcija. Ali pravni sistem BiH postaje duboko kompromitovan, jer je u niz navrata sistemski prešutio međunarodne obveze BiH, dozvolio je da visoki predstavnik dekretom mijenja Krivični zakon, zanemario je međunarodne povelje koje su iznad Dejtonskog sporazuma.
Pravo pitanje sada je:
Je li Šmidt djelovao po nalogu dijela članica PIK-a koje su mu možda prešutno dale zeleno svjetlo da zaobiđe međunarodne konvencije – i tako kompromituju ne samo domaće pravo, nego i međunarodni poredak?
Ako da, svijet mora znati: Ko su te članice i je li Upravni odbora članica PIK-a iznad UN-a?
