Naizgled se radi o običnom skupu kakav se održava onako da svi govornici i gosti čekaju da prođe, a muzičari sarajevske filharmonije koji su svirali, dobiju honorar pa da svi zajedno i u miru mogu ići svojim kućama. Međutim, ima pitanja koja zahtijevaju odgovor, a koje niko od političara, medija, intelektualaca ili novinara iz Republike Srpske nije postavio.

Zašto je skup uopšte održan?

Predsjedništvo BiH kao najviši organ izvršne vlasti je dogovorilo zajedničko obilježavanje potpisivanja „Dejtona“ na sjednici 19. novembra – prije skoro mjesec dana. Dva dana poslije, došlo je do svečanosti obilježavanja i prijema visokog predstavnika EU za inostranu i bezbjednosnu politiku Josepa Borrella. Dakle, jedna zvanična svečanost je već uspješno organizovana i njen organizator je bilo Predsjedništvo BiH.

Ovu svečanost je, po svemu sudeći organizovao visoki predstavnik Valentin Inzko. Važno je pitanje zašto je on organizovao svečanost koja je već bila organizovana od strane Predsjedništva, zvanično i na državnom nivou. Takođe je važno i pitanje zašto na ovoj i ovakvoj svečanosti nije bilo govornika iz Republike Srpske, predstavnika njenih građana ili institucija, pa čak nijednog predstavnika srpskog naroda u Sarajevu ili srpskih kulturnih organizacija u Sarajevu. Takođe, nije bilo govornika iz Hrvatske i Srbije, koje su potpisnice Dejtonskog sporazuma.

Kakvim kriterijumom se vodio organizator nije poznato, jer je umjesto predstavnika zemalja potpisnica govorio ministar inostranih poslova Turske, Mevlut Čavušoglu. Nije logično da na toj i takvoj svečanosti, sa takvim nazivom, govornici ne budu iz Republike Srpske i iz zemalja potpisnica, nego iz Turske koja, osim religijske povezanosti sa jednim od tri konstitutivna naroda, nema neke faktične veze sa Bosnom i Hercegovinom.

Zašto je skup održan baš u Vijećnici?

Poznato je da srpski narod ne prihvata tablu na ulazu u Vijećnicu sa tendencioznim natpisom da za tragično paljenje Vijećnice okrivi, ne počinioce, nego jedan cijeli narod, stavljajući tako teret krivice i odgovornosti na one koji se u trenutku rušenja nisu ni rodili, pa i na one koji će se tek roditi. Problem sa tablom je postojao i ranije, a najbolji primjer je kada su, baš zbog tog natpisa, tadašnji premijer i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić odbili da učestvuju u obilježavanju stogodišnjice od početka Prvog svjetskog rata u Sarajevu.

Pokrenute inicijative za izmjenu spornog teksta su vrlo brzo ugušene i zaboravljene, a natpis je i dalje tu. Možda jer mnogi u Sarajevu danas nisu spremni da se suoče sa posljedicama koje bi im upriličile „Zelene beretke“, paravojna i militantna organizacija, odgovorna za stradanje nenaoružanih vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici, jer njihovo prijeteće saopštenje o spornoj tabli nije nimalo naivno.

Sve je to širi kontekst ove svečanosti. Zato od svega izrečenog, izdvajamo sljedeće:

Valentin Inzko: „Imamo jednu BiH za sve, gdje ima mjesta za sve.“

Bisera Turković: „Želim i da se obavežemo da ćemo još više i snažnije raditi kako bi BiH postala moderna i prosperitetna evropska zemlja u kojoj će svi građani imati jednaka prava i jednake mogućnosti.“

Eric Nelson: „Sada je vrijeme da se naprave naredni koraci, ključni za budućnost. Kako bismo to uradili moramo unaprijediti sporazum jer namjena nikad nije bila da bude vječan. Njegovi nedostaci moraju i mogu biti popravljeni.“

Mevlut Čavušoglu: „Mora postojati sistem koji bolje funkcioniše i koji će unaprijediti dobrobit svih građana BiH.“

Svi govornici su izrazili neophodnost zajedničke budućnosti, dobrobiti svih građana, popravljanja nedostataka Sporazuma, da BiH treba da bude zemlja jednakih prava i mogućnosti, u kojoj ima mjesta za sve njene građane.

Nesumnjivo je da su govornici u pravu, sve je to neophodno. Danas nema stanovnika BiH koji bi se zalagao za to da se u BiH živi gore nego sad. Međutim, govorilo se o budućnosti svih građana i o izmjenama Dejtonskog sporazuma, a da nije bio prisutan niko od predstavnika Srba ili čak zemalja potpisnica Sporazuma.

Zanimljivo je da niko nije govorio o tome da je za izmjene Dejtona i dobrobit svih građana neophodan dijalog. Nepošteno je očekivati da srpski narod povjeruje u dobre namjere govornika i da želi ovo o čemu se priča, ako nije konsultovan, ako nije bio čak ni posmatrač događaja i ako će se sve to, jednog dana, dogoditi bez razgovora sa ljudima koji tu žive.

Ko su predstavnici Republike Srpske u BHRT?

Svečanost koju je organizovao visoki predstavnik i u čijoj organizaciji nije učestvovala nijedna institucija Bosne i Hercegovine, kao nijedna institucija njenih entiteta, opštinske ili kantonalne vlasti bila je emitovana u prenosu uživo na BHRT, javnom servisu svih građana Bosne i Hercegovine. Nije poznato da li je OHR zakupio medijski prostor za prenos uživo svoje svečanosti, ali vidimo da nigdje nije naznačeno da je termin zakupljen, kao uobičajeno. Institucije ove zemlje bi to mogle da ispitaju, budući da je BHRT javni servis za čije postojanje svi građani Bosne i Hercegovine izdvajaju svoj novac, a ne OHR.

Na BHRT, kao i obično, mora biti ispoštovan tzv. „nacionalni ključ“ po kojem se određuje broj zaposlenih iz konstitutivnih naroda. To znači da u BHRT radi neko iz Republike Srpske i to neko koga imenuje Savjet ministara BiH i neko koga isto tako plaćaju građani Republike Srpske. Pošto nova imenovanja nisu objavljivana, znači da od predstavnika iz Republike Srpske na BHRT i dalje rade stranački kadrovi imenovani od strane prošlog Savjeta ministara BiH koga su činili predstavnici SDS-a i PDP-a.

Ovaj članak ostavlja mnoga pitanja bez odgovora, uz sva postavljena pitanje, ostaće neodgovoreno i to zašto niko iz Republike Srpske ne pokreće pitanje kadriranja i samog funkcionisanja BHRT? Ipak, nije BHRT besplatna i gratis zabava, ona košta sve građane.

Frontal