Sirijski ratnici se definitivno vraćaju u BiH i druge zemlje iz kojih su se na ratište uputili. To je prvi zaključak iz američkog poziva da se prihvate povratnici sa trenutno najpoznatijeg svjetskog fronta i procesuiraju u zemljama iz kojih potiču.

Zvanično obrazloženje je da se američke trupe povlače iz Sirije i da se radi o njihovim zarobljenicima sa kojima ne znaju šta će. Ranije se zarobljenici nisu spominjali, nije se znalo ni da postoje, niti da predstavljaju bezbjednosni problem.

Zašto ih do sada nisu vraćali u zemlje porijekla? Koliko zarobljenika ima, a koliko je među njima državljana BiH, odnosno koji broj možemo očekivati da nam američkom „brzom poštom“ bude dostavljen, pored onih pedeset koji su već stigli?

I šta sve to za BiH može da znači?

Biti na strani najpoznatijih terorističkih organizacija, što Al Kaida i Islamska država sigurno jesu, u BiH se, sudeći prema izrečenim presudama, i nije smatralo velikim prestupom. Vjerovatno će prema novajlijama praksa ostati nepromijenjena, a šta će i kako će se drugi organi BiH odnositi prema za sada neutvrđenom broju ratnika-povratnika, možemo samo nagađati.

Da li će biti adekvatno nadzirani od agencija za sprovođenje zakona i hoće li stvari biti pod kontrolom?

Slučaj Edina Gačića je velika opomena, pa Dževadu Galijaševiću moramo dati za pravo kada kaže da „dobijamo ideološku braću Edina Gačića, ljude koji su otišli sedam hiljada kilometara daleko da bi nekažnjeno ubijali narod u njihovoj zemlji, i vjerske fanatike koje u Bosni i Hercegovini ima ko da dočeka“.

U 94 paradžemata, koji se više ne spominju u javnom diskursu u BiH, vjerovatno su već formirali odbore za prihvat pridošlica. Islamska vjerska zajednica gubi bitku sa paradžematima iz kojih neprekidno dobija prijetnje.

Paradžemati predstavljaju dobru infrastrukturu za prihvat ratnika Islamske države, koji koriste migrantski talas, ali će u BiH ubuduće dolaziti i po sistemu „kućne dostave“.

Pouzdano se još ne zna ni koliko je građana BiH otišlo u Siriju, pa se ne zna ni koliko ih možemo očekivati iz suprotnog pravca.

Selefizam, direktno podstican od Erdogana, simpatizera Muslimanskog bratstva i zaštitnika El Kardavija, ideologa ovog pokreta, a indirektno podržavan i od Bakira Izetbegovića, prijeti da „proguta“ Islamsku zajednicu u BiH. Posljedice u političkom i bezbjednosnom smislu bi u tom slučaju bile nesagledive.

Migranti, paradžemati, povratnici sa ratišta – nimalo ohrabrujuća situacija za bezbjednosne službe. Oficiri Islamske države u navedenim okolnostima lako nestaju sa radara i najopremljenijim tajnim službama.

Da li su mogući teroristički napadi na Islamsku zajednicu BiH i Republiku Srpsku?

Prilike nalažu krajnji oprez i mobilnost. Njamački list Špigl permanentno ukazuje da je Islamska država pronašla plodno tlo u BiH, a za rastući radikalizam optužuje međunarodnu zajednicu, jer nije preduzela adekvatne mjere na suzbijanju širenja vehabijsko-selefijskog pokreta. Međutim, u dobrom dijelu bh medija od navedenih i dalje su važnije teme tipa: „koliko ih je bilo na Trgu Krajine“, „javio se Davor“.

Pomno se prati i protest „1 od 5 miliona“ u Srbiji.

Pojava fantomske Islamske države još nije ni istražena ni objašnjenja. Njanog samoproglašenog kalifa Abu Bakr el Bagdadija niko i ne spominje niti se bilo ko od zvaničnika država koje čine američku antiterorističku koaliciju osvrtao na učestale medijske napise da je nakon ranjavanja El Bagdadi liječen u prestižnoj izraelskoj bolnici.

Krajem 2017. godine turski list Jeni šafak je objavio, a niz ruskih medija su prenijeli vijest da je El Bagdadi uhapšen i sproveden u američku vojnu bazu u Siriji. Međutim, ubrzo je koalicija predvođena Sjedinjenim Američkim Državama tu vijest demantovala. Takođe, iako su se periodično spominjali izveštaji o smrti Bagdadija, nijedan od njih nikada nije potvrđen.

Rijetki su istraživački poduhvati poput knjige Tima Andersona „Nečasni rat protiv Sirije“ (2016.) sa Univerziteta u Sidneju  u Australiji, koji je ustvrdio da su osnivači Islamske države Izrael, jastrebovi Hilari Klinton, i Francuska, dok su finansije obezbijedili Saudijska Arabija, Katar i Turska, te korporacije od kojih su najagilnije bile one iz energetskog sektora, tačnije, snažne naftne kompanije.

Razaranja u Siriji bila su strašna, a cijeni se da je u sukobima poginulo oko sto hiljda sirijskih vojnika. U kontekstu diskursa o Siriji sve češće se spominju „dva sirijska rata“, a za drugi se vezuje period od jula 2012. do oktobra 2015. godine. Inače, sukobi u Siriji počeli su u proljeće 2011. godine.

Povlačenje američkih snaga iz sirijskog grotla neće značiti kraj sukoba jer su zagovornici „trećeg sirijskog rata“ sve glasniji. Izrael želi da izbaci Iran iz Sirije i Libana i uništi proiranske vojne pokrete na Bliskom istoku, Francuska želi kontrolu bliskoistočne nafte, Saudijci uklanjanje Asada i transport svoje nafte prema EU, za što je neophodno potiskivanje Rusa iz Sirije. S druge strane, Rusija i Saudijska Arabija nastavljaju da rade na ugovoru o isporukama sistema protivvazdušne odbrane S-400, a Moskva je počela da isporučuje automate AK-103 Rijadu.

Kontraverzna politika kralja Salmana, bolje rečeno prestolonasljednika Muhameda ibn Salmana, Kraljevinu vodi u nepoznatom pravcu.

Opravdanje za ostanak svojih vojnih snaga na sirijskom tlu sve strane prisutne na sirijskom ratištu nalaze u „borbi protiv Islamske države“.

Sirijana, američki geopolitički triler iz 2005. još se igra na Bliskom istoku. Fransoa Reži Legrije, komandant francuske artiljerije, koja od oktobra prošle godine pruža podršku formacijama pod vođstvom Kurda u Siriji, suočava se sa kaznom zato što je u autorskom tekstu za američki vojni časopis izrekao teške optužbe na račun metoda koje je koalicija na čelu sa SAD koristila kako bi porazila islamiste u Hadžinu, preostalom sirijskom uporištu ove kvazi-države.

Pukovnik Legrije,  u tekstu za „Nešenel difens rivju“ napisao je da su teroristi mogli biti potpuno poraženi da su upotrebljene kopnene trupe, ali se zbog neobjašnjivih razloga to nije učinilo.

Odlazak ratnika u Siriju iz BiH je s jedne strane nailazio na osudu, a sa druge strane se taj bezbjednosni problem minimizirao, ili potpuno prećutkivao sve do počinjenih terorističkih napada koji su se vezivali za povratnike. Identična situacija je i u pogledu njihovog povratka kući.

Iz Britanije, ali i Njemačke, stižu vrlo negativne reakcije na američki stav (nalog) da se ratnici-povratnici prime i procesuiraju u zemljama iz kojih potiču. U Bosni i Hercegovini, zemlji bremenitoj brojnim (nerješivim) problemima iz bezbjednosnog miljea, ozbiljnije analize američke inicijative još nema.