Iz socijalističke tradicije naučili smo da kada god neki Nijemac pokaže sklonost ka neograničenoj vlasti i/ili kršenju ljudskih prava prvo se sjetimo nacista. U slučaju Kristijana Šmita, a zbog poznate afere "Molders", ta asocijacija još brže djeluje.
Piše ovo u kolumni za "Glas Srpske" pravnik Ognjen Tadić.
Tadićevu kolumnu prenosimo u cjelosti.
Iz socijalističke tradicije naučili smo da kada god neki Nijemac pokaže sklonost ka neograničenoj vlasti i/ili kršenju ljudskih prava prvo se sjetimo nacista. U slučaju Kristijana Šmita, a zbog poznate afere "Molders", ta asocijacija još brže djeluje.
Međutim, stvarnost često zna biti još slikovitija nego što na prvi pogled izgleda pa bi bilo potpuno nepravedno da Šmita tako pojednostavljeno okarakterišemo i ne osvrnemo se na još živopisnije slike koje stvara u vezi sa samim sobom i svojim prisustvom u BiH.
Gau BiH
Gau je srednjovjekovni njemački termin za teritoriju (i nacisti su koristili taj termin za potrebe sopstvene teritorijalne organizacije, a na čelu gaua nalazili su se zloglasni gaulajteri). Gaugrofove imenovao je vladar i oni su upravljali povjerenim teritorijama. Po svom nahođenju, zemlju i druge posjede dodjeljivali su nižepozicioniranoj vlasteli te odlučivali i o drugim pitanjima. Da Šmit BiH doživljava kao gau pokazuju dvije činjenice. Prvo, kada ga god neko pita otkuda on u BiH on odgovori da ga je uputila bivša njemačka kancelarka Angela Merkel. U izjavi za “Frankfurter alemajne cajtung” kaže: “Ja sam ideja Angele Merkel” (tekst od 23.7.2021. godine), a u Berlinu kod Merkelove obavljena je i “primopredaja štafete”, kako piše “Dojče vele”, između njega i Valentina Incka (tekst od 19.8.2021. godine).
Druga činjenica je njegov odnos prema imovini Federacije BiH i Republike Srpske. Prim. radi, dok na jednoj strani bez ikakvog prava ili makar logičnog obrazloženja, a pogotovo bez odgovarajuće prethodne zakonske procedure, daje saglasnost za dodjelu nepokretnosti britanskom preduzeću u Varešu, na drugoj strani, uprkos činjenici da je sprovedena sva zakonom potrebna procedura i da Šmit nema bilo kakva ovlašćenja imajući u vidu i to da i nije visoki predstavnik, osporava domaćem preduzeću iz Teslića kupovinu zemljišta na Jahorini?! Dakle, može se zamisliti na šta bi ličilo raspolaganje javnom imovinom kada bi je stranci uspjeli oteti Republici Srpskoj i FBiH i kada bi bila uvučena u lavirinte odlučivanja u organima BiH. Na svakom kraju priče, kao i u ova dva slučaja, do izražaja bi dolazili samo samovolja i interesi stranaca.
Dvorac OHR-a
Opštepoznato je da Šmit nije visoki predstavnik, jer ga nije imenovao Savjet bezbjednosti UN. Njegovo poziranje temelji se na tome da ga je posljednji visoki predstavnik za BiH Incko pustio da uđe u zgradu u kojoj se nalazi Kancelarija visokog predstavnika u Sarajevu i useli se u nju. Taj srednjovjekovni manir po kome osvajanje dvorca znači i uzurpaciju vlasti valjda nije nešto što se može prihvatiti u savremenom dobu? Postoje procedure, nadležnosti, odgovarajuće odluke... koje nekome mogu predati pravo da vrši vlast, a čega u Šmitovom slučaju nema. Ajde što je Šmit ponizio UN, pogazio suverenitet BiH, Dejtonski mirovni sporazum i Ustav BiH, ali svojim postupcima on utire put nekome drugome, nekome ko je spreman na još iščašenije poteze od njegovih, da sutra nogom provali vrata na zgradi OHR-a useli se unutra i proglasi se visokim predstavnikom. Zbog svega toga lako možemo zamisliti kako bi izgledale i promjene koje bi Šmit da može instalirao u Republiku Srpsku. Izbaciš iz zgrada Narodne skupštine, Vlade i predsjednika Republike one koje je narod birao i koji po ustavnim i demokratskim procedurama formiraju vlast i useliš one koji će slušati Šmita. Čekajte, pa zašto da se to zamišlja, pa to se po Šmitovom diktatu u FBiH već desilo?!
Samovolja umjesto prava
Srednjovjekovne manire Šmit je pokazao i u vezi sa tzv. izmjenama Krivičnog zakona BiH. Prošlo je više mjeseci od tog čina i još uvijek je neshvatljivo kako mu je palo na pamet da sjedne, napiše taj tekst, nazove ga zakonom, potpiše ga i pošalje na objavljivanje u “Službeni list BiH”, a da pri tome nema nikakvo pravo da to uradi?! Za način na koji je ukinuo građanska i politička prava u BiH, određujući da se ide u zatvor zbog nepoštovanja njegove samovolje, mislilo se da će u Еvropi biti iskorijenjen nakon Velike povelje slobode iz 1215. godine. Gdje smo mi, a gdje je Еvropa bila 1215. godine?!
Činjenica da dio nosilaca pravosudnih funkcija postupa po srednjovjekovnim pravilima i po Šmitovom diktatu vodi krivični postupak protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i direktora “Službenog glasnika Republike Srpske” Miloša Lukića zbog toga što su vršili ustavne i zakonske obaveze, jasno govori da je ustavni poredak u BiH pao, jer zakoni BiH nisu ono što odluči Parlamentarna skupština BiH, nego su ono što bilo ko i pod bilo kakvim uslovima uspije da objavi u “Službenom listu BiH”.
Omaž i Šmit
I koliko god sve gore navedeno bilo očigledno ne bi se do kraja sklopila slika o srednjovjekovnom Šmitu da prije neki dan nije objavljen njegov poziv predsjedniku Republike Srpske Dodiku da potpiše izjavu lojalnosti državi BiH?! Opštepoznato je da svi izabrani funkcioneri na svim nivoima vlasti, a u okviru čina preuzimanja mandata, potpisuju propisani tekst zakletve. I to je nesporna i veoma lijepa demokratska tradicija. U zakletvi se navodi izjava o poštovanju Ustava BiH, Ustava Republike Srpske ili FBiH, zavisno od toga gdje se dužnost obavlja, itd. Ako su svi, uključujući i predsjednika Republike Dodika, već potpisali tu zakletvu, a jesu, postavlja se pitanje o kakvoj izjavi lojalnosti se radi? Stvar je potpuno jasna. U srednjem vijeku postojale su tzv. izjave vjernosti vazala kojima su se vazali obavezivali da će služiti svom feudalnom gospodaru, a on, zauzvrat, da će ih štititi i dodjeljivati im po zaslugama posjede i druga prava. Ritual tokom koga se uz odgovarajući vjerski obred davala ta izjava vjernosti zove se omaž. Šmitov poziv Dodiku da da izjavu lojalnosti BiH zapravo je poziv da Dodik da omaž i izjavu vjernosti Kristijanu Šmitu pa će onda Šmit na osnovu svog nahođenja da mu potvrdi neka prava i dodijeli posjede kojima može upravljati. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Od svega toga naravno da nema ništa, jer samo Šmitu nije jasno da je ovo 2024. godina i da je BiH članica Ujedinjenih nacija, ali ni ovaj put ne može se pobjeći od one narodne “ko nas je kleo nije dangubio”.
Povratak u budućnost
Koliko god čovjeku trebalo da se razbudi nakon svega navedenog, ipak, do buđenja mora doći. Otpor Republike Srpske opisanim društvenim i političkim devijacijama koje stvara jedan po svemu i u vremenu i u prostoru izgubljeni čovjek, stranac koji bez ikakvog uporišta pokušava da na srednjovjekovnim principima ovlada ovom zemljom, nije samo legitimno i legalno činjenje, nego je i pitanje civilizacijske odgovornost za vrijednosti slobode, vladavine prava, demokratije i ljudskih i građanskih prava.
Od toga se ne može odustati. Opstrukcije koje dio stranaca pravi nedavnom dogovoru stranaka koje vrše vlast na nivou BiH, a koji se tiče izbornog zakona i Ustavnog suda BiH, jasno otkrivaju da ti stranci usaglašene zajedničke odluke domaćih demokratskih predstavnika ne doživljavaju kao dogovor, nego kao pobunu protiv vlasti stranaca u BiH. Uprkos tome stranke iz Republike Srpske do sada su uvijek ostajale pri riječi datoj u takvim dogovorima, jer bez takvih dogovora nema ni povratka u budućnost.