Denis Bećirović čak zahtijeva od UN-a da ga prebace u Sarajevo. Iz Republike Srpske složna i jasna poruka – treba da bude vraćen njenim institucijama, jer je tako i nastao. Ipak, tu je i rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, doduše od prije nekoliko godina, da će arhiv ostati trajno pohranjen u Hagu. U Sarajevu se, očigledno, ne mire s tim. Stara je želja bošnjačkih političara da arhiv padne u njihove ruke. Problem je što bi moglo da dođe do zloupotreba.

Hvataju se Bošnjaci i za slamku ne bi li sebe predstavili što većim žrtvama, a Srbe agresorima. Sada u drugom entitetu nameću narativ da ova presuda znači da BiH može da tuži Srbiju za štetu za agresiju.

“Pravosnažnim presudama Haškog tribunala, uključujući i presude o ‘udruženim zločinačkim poduhvatima’ je dokazano da je riječ o međunarodnom oružanom sukobu. Susjedne države su vodile rat za teritorije s ciljem stvaranja velike Srbije, ali u jednom periodu rata i velike Hrvatske”, rekao je Denis Bećirović, bošnjački član Predsjedništva BiH.

Na narativ o mogućoj tužbi, stiže im demanti. Mehanizam, kao pravni nasljednik haškog suda, nema nadležnosti za to, već samo za ličnu odgovornost. Sarajevu u prilog ne ide ni mišljenje arhivističkih eksperata. Prema stručnim principima arhivistike, o građi Međunarodnog krivičnog tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji trebalo bi da se staraju Ujedinjene nacije, kao osnivač, u Njujorku, mjestu gde je osnovan taj sud, ili u mjestu gde je stvarana građa.

“Logično je da ona ostane u Hagu gdje je i bio Haški tribunal i gdje se nalaze te njihove institucije, kako bi istraživači onda mogli da istražuju tu arhivsku građu. Najmanje dobro rješenje je Sarajevo. Zbog toga što postoji ozbiljna opasnost da vlasti u Sarajevu, političko Sarajevo, vrše selekciju dokumenata i ne samo to, nego da vrše selekciju dokumenata koji će biti izdati istraživačima na istraživanje, dakle da oni selektuju, oduzimaju, dodaju i ko zna šta već mogu da urade, nešto mogu i da unište, ja ne kažem da će se to sigurno desiti, ali postoji bojazan . Mi ne možemo imati povjerenje u te vlasti političkog Sarajeva , koje kontrolišu i kontrolisaće arhiv”, smatra istoričar Aleksandar Raković.

Nadam se da neće doći do situacije u kojoj će samo jedna strana dobiti kontrolu nad ključnim dokumentima, rekao je to za ATV Darko Mladić. Sin generala Ratka Mladića kaže da nema objektivnosti u sarajevskom pristupu istorijskim događajima iz tog vremena. Smatra i da se mora pronači način da arhiv bude dostupan svima.

“Nažalost, svjedoci smo da je već neka građa otišla tamo, da očigledno neki dokumenti koji su jako bili bitni za različita suđenja nisu ugledala nikad svjetlo dana, tako da, ja mislim da ako želimo na pravi način da se taj dio naše istorije osvijetli ne treba da se bude u situaicji da se kontroliše ta građa i da opstruiše poslije korištenja te građe. Pa tu imate masu različitih dokumenata, ogroman broj i pisanih dokumenata i snimaka i fotografija. Tu su i presude, tu su i izjave svjedoka, tu je masa onoga što nije ugledalo svjetlo dana na raznim suđenjima mi smo imali situacije različite u kojima smo znali da nešto postoji u tom arhivu, umjesto da se omogući pristup, neke stvari su navodno bile izgubljene.. Tako da masa dokaza, koji vjerovatno stoje, ali nisu na pravi način ni obrađene ni upotrebljene”, rekao je za ATV Mladić.

A kada bi došla u Sarajevo bila bi i pedmet raznih zloupotreba.

A u pitanju je oko 20 miliona stranica teksta, u digitalnoj formi milijarde gigabajt.  Još 2011. je tadašnji portparol Haškog tribunala rekao da bi visina bila deset kilometara kada bi se sve stranice naslagale jedna na drugu. U Njujorku, i sjedištima UN-a, u Evropi, rekli su da nemaju kapacitete za čuvanje i skladištenje tolikog materijala. Iz toga se jasno vidi značaj arhiva. Nema potrebe da se razmatra mogućnost da bude pohranjen u Sarajevo, jer treba da se vrati onima kojima i pripada, a to su entiteti.

Više u Temi dana ATV-a.