Na vozućkom ratištu 10. septembra 1995. godine pao je u neprijateljske ruke. Janko Jevtić iz Lipca u logoru u Tuzli proveo je šest i po mjeseci. Dvadeset šamara bez razloga, najmanje je što je svakodnevno dobijao od čuvara, koje je znao samo po nadimcima.
„Dvadesetak šamarčina da mi opali sad pa sad, što sam pogledo na ovu stranu ili na onu, kad je on tu sjedio blizu, to je bio razlog, nema razloga. Jedan drugi stražar koji se zvao Ajkula on me jednom natjerao da pijem i ližem mokraću“, rekao je Janko Jevtić iz Lipca.
Obrok bez vode, ili osmina kriške hljeba za ručak, ono je čega se i danas sjećaju srpski zarobljenici. Posebno zlostavljanje doživjeli su oni koji su dospjeli u mudžahedinske logore.
„Ono koji su zarobljeni i koji su se nalazili u kampu odreda El mudžahedin, znači, naši pripadnici koji su obezglavljeni i glava koja je kružila od jednog do drugog morala da se ljubi“, rekao je Zoran Blagojević, bivši komandant 4. Ozrenske brigade.
Naši saborci su osuđivani na četiri godine zbog šamara, a naši zlostavljači i danas hodaju slobodni. To ih, kažu zarobljenici, najviše boli.
„Mi smo pokrenuli, još 1998. kad smo izašli, pokrenuli smo tužbu,odnosno prijavu Haškom tribunalu. Istražtelji su dolazili, imamo masu stvari koje smo dokumentovali ali nikad nije procesuirnao“, rekao je Obrad Stanojević, Udruženje ratnih vojnih zarobljenih Vijenac Vozuća.
I danas se 129 zarobljenih na vozućkom ratištu vode kao nestali. Oni koji su preživjeli logore, strahote ne zaboravljau, često im se, kažu, i danas vraćaju u snovima.
