Namjenska industrija u Bosni i Hercegovini predmet je razmatranja i diskusija još od aprila prošle godine, kada je tadašnji predstavnik Bošnjaka u Predsjedništvu BiH Bakir Izetbegović dao svoju prvu ratnohuškačku izjavu u 2018. godini.

Kažemo prvu, jer su poslije nje uslijedile nove. Tada je Izetbegović pomenuo da BiH treba da zaokruži proizvodnju oružja ne samo za prodaju na stranim tržištima, već i za — „ne daj bože“.

Odmah potom uslijedile su informacije kome fabrike oružja u BiH, koncentrisane u srednjoj Bosni, najviše prodaju oružje. Ispostavilo se da najviše narudžbina stiže iz Saudijske Arabije.

Uslijedile su informacije o planskom naoružavanju paravojnih formacija Izetbegovićeve SDA, kao i otkriće skladišta oružja kod džamije u selu Matuzići kod Doboja.

Ratom su prijetili i bošnjački ratni komandanti, poput Nasera Orića i Atifa Dudakovića, a godina ratnohuškačkih izjava okončana je Izetbegovićevom izjavom u Zenici, na proslavi godišnjice osnivanja 7. muslimanske brigade odgovorne za niz ratnih zločina, da BiH mora da se naoružava kako ne bi postala lak plijen svojim susedima, Srbiji i Hrvatskoj.

Ono što je problem u svemu, jeste nepostojanje povjerenja i kontrole namenske industrije, koja je svojim većim dijelom smještena u regione u kojima gotovo apsolutnu većinu čine Bošnjaci.

Prijedlog iz Banja Luke o formiranju komisije koju bi činili članovi vlada Republike Srpske i FBiH, a koja bi izvršila kontrolu proizvodnje oružja u fabrikama namenske industrije u BiH, u Sarajevu je naišao na neodobravanje.

Kada se pogledaju podaci, ispada da se fabrike koje proizvode municiju, pješadijsko naoružanje, minobacačka i protivoklopna oruđa, eksplozivne materije, balistička zaštitna sredstva, optička pomagala, kompletnu vojnu opremu, pa čak i artiljerijsko-raketna oruđa nalaze u Konjicu, Sarajevu, Goraždu, Travniku i Hadžićima. Samohodna haubica, najavljena od strane Izetbegovića kao najveći uspjeh bošnjačke vojne industrije, proizvedena je. Ona ima kalibar od 155 milimetara, domet do 40 kilometara i GPS sistem za navođenje.

Osim toga, naoružanje nekadašnje Armije BiH, odnosno Vojske FBiH, operativno je, navodi bloger Marko Đoković.

"Bivša SFRJ uglavnom je u krajevima centralne Bosne gradila fabrike namjenske industrije. Druga je stvar odnosa prema namjenskoj industriji, koji je poslije rata bio ispoljen i u Republici Srpskoj, i u FBiH. O tome se ne govori, ali je krajnje vrijeme da se razgovara kome služi to oružje i šta znači Izetbegovićevo "za ne daj bože‘“, smatra Ćeranić.

Uz sve pohvale za razvoj namenske industrije u Republici Srpskoj, dodaje Ćeranić, proizvodnja oružja u dva entiteta je, kako kaže neuporediva.

Prema riječima vojnog analitičara Slavenka Ristića, u FBiH su ulagali u namjensku industriju, koja u tom entitetu ima značajnu ulogu u privredi. To nije bio slučaj sa Republikom Srpskom, kaže on.

"Možda je to bilo i namjerno tako. Međutim, TRB je sada jedna od značajnijih kompanija u namjenskoj industriji u Republici Srpskoj i mi u kontinuitetu ulažemo u nove proizvode, zapošljavamo ljude i pokušavamo da vratimo namjensku industriju na mjesto gdje je nekada bila“, kaže Ristić.

Taj novi proizvod je oklopno vozilo „Despot“, predstavljeno nedavno na paradi povodom godišnjice osnivanja Republike Srpske. TRB izvozi oko 99 odsto svojih proizvoda, a osim remonta tehnike i naoružanja, bavi se i proizvodnjom lakog pješadijskog naoružanja. Zavod, u vlasništvu jedne južnoafričke kompanije, sa „Despotom“ ima velike ambicije — između ostalog i predstavljanje ovog vozila na Sajmu naoružanja u Abu Dabiju, gde je Republika Srpska zakupila sajamski prostor.

Druga dva zavoda, „Orao“ i „Kosmos“, svoju budućnost vide u saradnji sa Srbijom. Srbija je postala suvlasnik „Orla“, koji ima ambicije da postane regionalni remontni centar za ruske helikoptere, dok je slično ulaganje najavljeno i za „Kosmos“, koji je prošao kroz težak period, ali je, čini se, uspio da se konsoliduje.

„Kosmos“ je u junu prošle godine potpisao ugovor o remontu raketnih sistema iz Srbije, što bi trebalo da stavi tačku na dugotrajnu krizu u ovoj kompaniji.

Brojevi i poređenja između konkurentskih fabrika oružja širom BiH su jedno, ali kako to izgleda kada se stavi u kontekst pretnji koje dolaze od bošnjačkih političkih i vojnih prvaka?

Prijetnje izriče ne samo Izetbegović, već i Željko Komšić i to i susjednim državama, podsjeća Ćeranić, koji takvu retoriku tumači težnjom da se unitarizacija BiH nastavi po svaku cijenu.

Nagomilavanje oružja, prema Ristićevim riječima, nije dobro ni za region, ni za BiH. Međutim, on smatra da se radi više o retoričkoj, nego o realnoj prijetnji.