Mučenja, prebijanja, izgladnjavanja - strašne tajne kriju zidovi zloglasnog logora „Silos“ u Hadžićima. Tamo je mučeno više od 600 Srba, ubijeno je 24-oro nedužnih.
Ni 28 godina nije bilo dovoljno onima koji su preživjeli pakao da iz sjećanja izbrišu hladne zidove, jauke i muke. Vinko Lale iz logora je izašao sa upola manjom težinom. Imao je kaže sreće, jer neki su umirali od gladi tražeći makar koricu hljeba.
"Ovdje su se noćima jauci i krici čuli. Ljudi u okolnim kućama nisu mogli spavati od tih krika. Bilo je jezivo. Kažem, ja sam prvi koji je prepolovio svoju tjelesnu težinu samo za dva mjeseca u ovom logoru. Imao sam svega 48 kilograma u to vrijeme. Moja ćelija koja je bila tu, do ulice, mi smo na 36 ljudi ležali na golom betonu bez išta", rekao je Vinko Lale, preživjeli logoraš.
Strah i isčekivanje bili su svakodnevica i Janka Samoukovića. Svega se sjeća kao da je juče bilo.
"Ovi zidovi zgrade koja je nekada služila kao spremište za žito. Betonski zidovi, betonski pod na kojem su neki ljudi proveli i četiri godine kriju mnogo toga. Ali nekako je najlakše opisati da je tu vladala ogromna glad. Da je tu bila neljudska higijena. Da mi nismo imali ve-ce, već nam je kanta u ćošku bila ve-ce", rekao je Janko Samouković.
Logoraši su umirali od izgladnjavanja i batina. Žene su silovane, mučena su i djeca. Najstariji logoraš imao je 85 godina. Ovo je tek četvrti put da su preživjeli i porodice nastradalih dobili dozvolu da se okupe u Tarčinu.
"Šta su krivi ovi ljudi što su na svom ognjištu u svojim kućama živjeli mirno i dostojanstveno da bi jednog dana bili pokupljeni i ovdje mučeni. Godinama i godinama. Nažalost, ovaj logor je zatvoren tri mjeseca poslije Dejtona i u ovom logoru je toliko stradanja bilo i silovanja da je to jedan užas, da je to jedan poraz civilizacije. Jedan sunovrat svakog normalnog čovjeka", rekao je Anđelko Nosović, predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske.
Logor Silos osnovale su muslimanske vlasti u maju 1992 godine, i imao je sve elemente zloglasnog logora Aušvic. U njemu su tokom odbrambeno-otadžbinskog rata uglavnom bili civili sa područja Tarčina i Pazarića. Mnogi koji su mučili logoraše, nikada nisu dovedeni pred lice pravde.
