Rodno selo Gavrila Pincipa u neka srećnija vremena bilo prepuno je ljudi: mještana, putnika namjernika, turista koji su željeli da vide mjesto koje je iznjedrilo heroja. Danas je pusto, u selu su ostali malobrojni. Usamljena i zaključana je i kuća Principa. Ključ stoji u zgradi opštine Bosansko Grahovo. Da uđemo u kuću i mi smo morali prvo do opštinskog rukovodstva. 

Tamo smo saznali da, ne samo što je većinom pod ključem i nedostupna turistima, o njoj nema ko da govori – kustos ne postoji. O stradanju kuće, koja je bila trn u oku svakog osvajača, pričao nam je službenik iz opštine. Posljednji put kuću su spalili pripadnici HVO u svom zločinačkom pohodu.

"Što se tiče autentičnosti predmeta ovdje danas, nažalost, nemamo ništa. Jednostavno to posljednje uništavanje, devastiranje kuće je donijelo to da čak i originalni plan atentata koji je bio izložen u prizemlju rodne kuće je zapaljen zajedno sa kućom. Što se tiče same kuće, ona je paljena u Drugom svjetskom ratu više puta od strane raznih vojski. Kod nas kako je koja vojska dolazila tako je palila. Čitava naselja, čitave gradove, ali mislim da je ovo posljednje razaranje ’95. zadalo završni udarac nekoj autentičnosti i tim nekim eksponatima koji su, ipak, bili dijelom sačuvani", kaže Siniša Bilbija, službenik u opštini Bosansko Grahovo.

Torbe, odjeća koju je nosio, posuđe iz kojeg je kao dječak Gavrilo jeo i njegove fotografije – sve je to nekad čuvano u njegovoj kući. Danas skoro ničeg nema. U prizemlju kuće napravljen je mali muzej koji zjapi prazan. Na zidovima su samo fotografije predmeta i istorijskog događaja nakon kojeg ništa više nije bilo isto.

Čovjek nakon čijeg pucnja se zapalio svijet, a on sam je otišao u mučeništvo i legendu. Sebe nije smatrao herojem. Kada su ga pitali da li je kriv, odgovorio im je jedno: zločinac nisam, uklonio sam onoga koji je činio zlo. Mislio sam dobro.

Za mještane Obljaja Gavrilo Princip je heroj. Ponosni su, kažu, što žive u selu čijim je livadama i putevima nekada koračao i sam Gavrilo. Svjedoče da se i danas ljudi u ovo malo mjesto slijevaju sa svih strana. Često ih dočekaju zaključana vrata kuće, a valjalo bi da nije tako.

"Trebalo bi nešto organizovati da tu uvijek neko ima, da se otvori, da se tu može nešto kazati, pokazati. Ne vrijedi ovako, neko dođe, niko ih ne dočeka i ništa im ne reče.

To se uvijek pričalo, jer prije rata ovdje su ekskurzije puno posjećivale, penzioneri, to je u proljeće autobusa i autobus abilo. Tu je bila jedna baba što je to držala i ona je sve znala o Gavrilu. Što bi rekao moj unuk, pitali su ga kad se otvarao muzej šta ti znaš o Gavrilu, znam da je izvršio attentat i ponosan sam na to", kaže Milka Čeko.

"Gavrilo je čudo od čovjeka. Dva najveća čovjeka su Nikola Tesla i Gavrilo Princip, po meni. A šta bi rekao Gavrilo Princip da dođe danas?! Na procesu suđenja, svi su se pomalo pokajali, svi članovi Mlade Bosne, jedino on…dok je bio u Terezinu u zatvoru gore jedan austrijski psiholog dolazio je kod njega, vodio sa njim razgovor i pitali su ga da li se kaje što je učinio, što je ubio Franca Ferdinanda, jedini je on rekao da se ne kaje i da bi opet to uradio", kaže Uroš Đurić. 

Gavrilo Princip nije imao direktne potomke. Po svijetu su razbacani oni koji su sa njim u indirektnom srodstvu. Jednog koji je svoj život posvetio čuvanju uspomene na najpoznatijeg Principa pronašli smo u Beogradu. Gavrilo Mile Princip rođen je 1961. godine kao Mile, ali znajući za život njegovog rođaka Gavrila odlučio je da svom pravom imenu doda i ime slavnog revolucionara. 

- Zovete se Gavrilo Mile Princip. U kakvom ste Vi srodstvu sa Gavrilom Principom?

"Ja bih najsretniji bio kada bi mogao biti u ideološkom. Pa Gavrilov otac Petar Pepo i moj pradjed Nikola, očev djed, su dva brata od dva brata, braća od strica. to je onako najprostije rečeno. Mi nismo direktna veza, Gavrilo ima mnogo bližih rodbinskih veza, počevši od Kanade do Australije, Srbije, svuda ima. To su bliži rođaci od mene Gavrilu. Ja sam bliži po tome što sam, čini mi se, jedini stao u zaštitu lika i djela Gavrila Principa, zbog tog sam bio i nagrađivan i kažnjavan. I ja sam, naravno, ponosan i na jedno i na drugo. Svoj sam put sam zacrtao da idem tim Gavrilovim stazama", kaže Princip.

Piše pjesme i zapisuje predanja o Gavrilu, sakuplja dokumenta po stranim i domaćim arhivama, pravi monografiju. Godinama se brinuo o kući Principa u Obljaju, pričao slavnu priču o Gavrilu svima koji dođu. Ovoga puta pričao ju je nama.

"Njegova mladost izgledala je isto kao i sve mladosti sve druge djece toga kraja. Čuvajući ovce, radeći, u školu. Međutim, on, od najranije mladosti je počeo da se izdvaja od svih drugih. Najprije tom nekom svojom samoćom. Govorili su onaj mali Gavrica je poludio, nonstop neke knjige čita i tako. Naprimjer, odmah i kad je krenuo u školu u prvi razred, djevojčica neka naša nije znala vjeronauku i on je uzeo štap i počeo da je tuče tim štapom po rukama. Onda je Gavrilo pošto je sjedio u prvoj klupi skočio na katedru kod njega, imao drvenu neku pernicu u kojoj je držao olovke, sa tom pernicom je vjeroučitelju razbio glavu i onda pobjegao iz škole", kaže Mile Princip.

Dom Mile Principa mali je muzej posvećen Gavrilu. Na svakom ćošku su predmeti iz starine. Neki su autentični i kako kaže Mile, pripadali su Gavrilovoj porodici. Najdrogcjeniji mu je fildžan kojeg je Gavrilo poklonio svojoj majci. Ipak, osim što čuva predmete, Mile se posebno trudi da u svojim djelima dokumentuje istinu o Gavrilu.

"Ne želim ja da o Gavrilu pišem kao o rodbini i kao o nekom za koga ja navijam, nego da pišem onu istinu o Gavrilu kakav je on stavrno bio. Dosada sve što se napisalo o Gavrilu je sušta laž, napisana po nekom diktatu, po nekoj novčanoj nagradi. Gavrilo ne može bit veći junak nego što jeste. Negdje ga veličaju, negdje ga srozavaju, ja hoću da napišem kakav je Gavrilo bio i kao čovjek i kao junak i kao Srbin i kao pisac, da bi to imalo neki svoj smisao. Jer, pogledajte. Njegovo pucanje u Sarajevu, što oni kažu attentat. To nije bio atentat. Gavrilo nije ubio svog prestolonaslednika. Od svih dokumenata koje je tada imao Gavrilo, bila je samo đačka knjižica, nije imao nikakva druga dokumenta. On nije bio austrougarski državljanin. To je najklasičniji primjer tiranoubistva što je Gavrilo uradio", kaže Gavrilo Mile Princip.

Tromo se vrijeme vuče i ničeg novog nema, i danas sve kao juče, sutra se isto sprema. Al’ pravo je rekao pre žerajić soko sivi, ko hoće da živi nek mre, ko hoće da mre nek živi. Stihovi su to koje je Gavrilo Princip prije svoje smrti u Terezinu, zloglasnom zatvoru u današnjoj Češkoj, ekserom urezao na posuđe iz kojeg je jeo. Izmučen zatvorom i bolešću u kombinaciji sa batinama i konstantnim mučenjem umro je 28. aprila 1918. godine, malo prije završetka Prvog svjetskog rata. Ipak, mladić koji je na oltar slobode položio život, nikada nije umro za narode na ovim prostorima. U vječnost je otišao i iza sebe ostavio stihove oko kojih se plete legenda: naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašiti slobodu.