Kozarska Dubica izgubila je polovinu stanovnika u Drugom svjetskom ratu.

Njih 17 i po hiljada ubijeno je u ustaškom genocidu. 90-ogodišnji Boško Borjanović pamti stravične zločine koje je gledao kao dijete.

- Nema njive na području opštine da neko nije poginuo na njoj, ili je zaklan - kaže Boško.

Boško je rođen 1931. godine u Sreflijama, čije su stanovnike ustaše 1942. odvele u logore NDH.

- Ja sam jedno jutro osvanuo u mom selu, imao sam 11 godina i vidim bare, koje su bile između mog sela i susjednog sela Pucari, zacrnilo od naroda. To je bilo čišćenje Kozare od strane ustaša i Nijemaca - priča starina.

Boško kaže da je imao sreće da preživi. Danima je sa majkom i bratom čekao u stočnim vagonima, bez hrane i vode, da se, kako kaže, "u logoru Jasenovac masovnim masakrima napravi mjesta".

- Ja sam bio pred ulazom u logor i držao sam jednog ustašu za ruku, molio ga da me pusti u logor jer sam ja smatra da je to spas u to vrijeme, dijete sam bio. On mi nije dao. A da sam otišao tamo, naravno vi danas ne bi imali s kim da razgovarate - dodaje Boško.

Sa kapije Jasenovca, Boško, majka i brat, odvedeni su na prinudni rad u selo na sjeverozapadu Hrvatske. Sreću da prežive rat nisu imali Boškova strina i njenih troje djece, koji su ubijeni u Jasenovcu.

- Strina moja Stanojka i sin Dušan i Persa i Desa, kćerke. Dušan je imao godinu dana, a Persa i Desa su nešto starije - sjeća se Boško.

Iako u desetoj deceniji, Boško Borjanović prati sve o filmu "Dara iz Jasenovca". Kaže da je značajno što je napokon snimljen film o tako važnoj temi, i da će ga s pažnjom pogledati.