Sudbine ljudi koji su zbog nepažnje u saobraćaju zauvijek vezani za invalidska kolica često su potresne do suza. Poruka je da naizgled mala greška može da promijeni život, a jedina želja da se njihova nezgoda ne ponovi. Takva je i priča Slaviše Savića.

"Sa nepunih 18 godina vozio sam automobil bez vozačke dozvole prevelikom brzinom i bez pojasa. Pokušao sam da se trkam sa drugarom. Zbog neiskustva sam sletio u kanal, a nas trojica koji nismo bili vezani ispali smo iz automobila. Zadobio sam povredu kičme i kičmene moždine. Od tada već 26 punih godina ne hodam", priča Slaviša.

Umjesto na ekskurziji, probudio se u bolničkom krevetu.

"Punoljetstvo sam dočekao ležeći u bolničkom krevetu, nepomičan, bez jastuka. Tada su mi donijeli samo parče torte, čestitali rođendan i kroz priču i suze sam shvatio da ću ostatak života provesti u invalidskim kolicima", priča on.

Kada svi snovi padnu u vodu, postoje samo dva puta – beznađe ili borba.

"Tada dolazi dug period oporavka, rehabilitacije i ponovo jačanje. Prvenstveno fizičko, a nakon toga i intelektualno. Nakon nekog vremena sam se uključio u rad organizacija osoba sa invaliditetom, oformio organizaciju u Šapcu, koja uspješno radi već 19 godina. Kroz edukaciju stekao sam snagu da nastavim život dalje", kaže Slaviša, koji je sekretar Udruženja paraplegičara Mačvanskog okruga.

Prije 14 godina stravično iskustvo doživjela je i Bojana Gladović. Kobnog jutra, prvog dana proljeća, na mjestu suvozača krenula je s koleginicom na posao. Na Iriškom vijencu doživjele su nezgodu.

"Naišle smo na zaleđeni dio puta. Koleginica se nije snašla, a posljedica nezgode je moja trajna invalidnost. Doživjela sam prelom kičme, oštećenje kičmene moždine i od tada sam u invalidskim kolicima", priča Bojana Gladović iz Udruženja paraplegičara "Srem-Ruma".

Iako medicinski radnik, vjerovala je u čuda. Ipak, 22. rođendan proslavila je u bolnici, paralizovana.

"Svjesna svega rekla sam kolegama da sam doživjela prelom kičme i da paze kako da me izvuku. Sljedeće se sjećam da mi u Urgentnom centru u Novom Sadu doktor saopštava informacije. Ipak sam ponavljala: "Dobro, dobro, biće to sve u redu". I tada mi je kolega doktor rekao: "Koleginice, neće biti dobro". Oko 40 dana sam se suočavala sa istinom i prihvatala realnost da više neću moći da hodam, da neću moći da radim kao medicinska sestra i da neću moći da igram košarku. To me je najviše boljelo", sjeća se.

Trebalo je mnogo natprosečnog truda i vremena da bi, kao danas, izgledala vedro i nasmijano. Jer samo takva može da pomogne drugima. Danas je aktivni član Saveza paraplegičara i kvadriplegičara Srbije, delegat za Evropu, bavi se projektima i problemima sa kojima se osobe sa invaliditetom susreću.

Samo nas poslušajte

Želeći da utiču na mlade i mijenjaju svijest, Savez paraplegičara i kvadriplegičara Srbije sprovodi projekat "Još uvijek vozim", koji je za četiri godine poslušalo 23.000 mladih iz cijele Srbije. Tokom predavanja simuliraju situacije vožnje pomoću naočara, koje daju efekat dejstva droge ili jedan i po promil alkohola u krvi. Kroz sudbine obučenih predavača žele samo jedno - da ih poslušaju. Podrška su im grad Šabac, Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike i Agencija za bezbjednost saobraćaja, jer svi zajedno vjeruju da će bezbjedna vožnja postati naša stvarnost.