Kraj avgusta 94. Jezera su pala. Više od 1.000 stanovnika moralo je da bježi sa 120 srpskih ognjišta. Ona je tada imala 13 godina. U sjećanje joj je urezao svaki detalj. Slike rata ne blijede.

"Sjećam se 28. avgusta 1994. kad smo izbjegli. Ujutro u šest sati majka nas je probudila. Ja sam imala 13, brat stariji 15, i najmlađi brat je imao dvije godine. Tada smo izašli iz kuće u jedno selo i tu nas je pokupio kamion i odvezao u Blatnicu. Popodne nekad oko 14h smo saznali da se za jednog čovjeka ne zna. Taj čovjek je bio moj tata", kaže za ATV Stojanka Panić Cvijić i dodaje:

"I nakon tri dana pripadnici takozvane Armije BiH javljaju da se dođe po njega. Dva čovjeka su se tu samo sagledala. Jedan se zove Dragutin Panić, koji je imao četvoro djece, druge se zove Stojan Panić koji je imao troje djece. Samo su se pogledali i rekli šta bude sa Nedinom djecom biće i sa našom. Oni su se uputili na liniju da ga preuzmu".

Njen otac je tih kobnih ratnih dana ubijen u Jezerima. Jedan je od poginulih boraca ovog kraja koji su branili svoje porodice, ognjišta i svoj narod. 

Ubijeno je 18 Jezerana. Srbi su ovdje ubijani na svojim ognjištima, na kućnom pragu, a njihove kuće su uništene. Tako su vjekovna srpska ognjišta, postala zgarišta.

Nijedna kuća nije sačuvana. Sve su devastirane i uništene. Srpska Jezera prepolovljena su na pola. Podijelila ih je entitetska granica.

Srbi se nikada nisu vratili na svoja ognjišta. A, iz tog mraka, gotovo 30 godina poslije, u federanom dijelu Jezera, izdigla se sprska svetinja. U njoj i spomen ploča poginulim borcima ovog kraja. Sagradio ju je narod. Da se nikad ne zaboravi.

Čin osvećenja crkve Svetog apostola Marka okupio je narod Jezera. Opet je u ovom selu bilo na hiljade srpskih duša.

"Jedan zaista prelijep događaj. Događaj za istoriju i pamćenje. Događa se nakon 30 godina. Ovdje smo zadnji put bili u maju 92 na danađnji dan kada je početa gradnja crkve. Nakon 30 godina završena hvala Bogu. Narod zadovoljan. Jedan prelijep skup. Inače smo ovaj posao uradili za nepune dvije godine. Temelji su bili urađeni 92, bilo je zvono, ali u toku rata sve je to devastirano. Ovu crkvu smo inače namijenili, odnosno, posvetili poginulim borcima. Njih je nažalost 18. Jedno malo mjesto sa 130 boraca, ali 18 boraca je dalo život za otadžbinu. Prije rata Jezera su imala tačno 1.000 stanovnika i to je sve raseljno", rekao nam je Simo Kusić, predsjednik građevinskog odbora crkve u Jezerima.

"Moramo priznati da je sam tok gradnje, koji je počeo prije dvije godine, bio u jednim ekstremno teškim uslovima jer mi smo praktično počeli da gradimo crkvu 1.juna 2020. godine u periodu kada je korona imala svoje najžešće dejstvo. U to vrijeme loš je put bio, slava Bogu, sada je malo bolja situacija. Zatim, nema struje, nema vode, internet mreže, telefonske mreže, ljudi nema gore. Dovedemo firme koje treba da rade gore, kada vide koliko je to daleko, kakvi su uslovi ljudi su na licu mjesta znal ida odustanu. I zaista sada kada pogledamo šta je učinjeno za dvije godine možemo da budemo ponosni na jedno bogougodno djelo", kaže Mladen Jurošević, sveštenik.

A sve se to postiglo uz slogu naroda. To je i zavjet Jezerana da svoje heroje, svoje korijene, zemlju i ognjišta, nikad ne zaborave.

Teško je to objasniti, kažu, ali krv je krv, zemlja je zemlja. I, ma gdje da su se skućili poslije rata, rodno selo se ne zaboravlja.

"Dođem da vidim svog naroda. Poželio sam i rodnog kraja. Sve se promijenilo, ne možeš raspoznati kako je to nekad bilo. Moraš stati pa razgledati kako je to bilo", "Neki ljudi koji su mlađi ja mislim da to treba postepeno dolaziti i naseljavati, krčiti". "Obavezno crkva, Bogu se pomoliti", pričaju nam Jezerani i dodaju:

"Crkva će sada da postoji tu i uvijek ćemo da se okupljamo. Dali na seosku slavu ili slavu crkve. Uvijek će narod da dođe".

Hram je mjesto sabiranja i okupljanja našeg naroda, poručio je to episkop zvorničko-tuzlanski Fotije sa osvećenja hrama.

"Početak povratka i oživnjavanja ovog kraja treba da bude osvećenje ovog hrama. Ljudi tu imaju zemlju, imaju svoje kuće. Neki će hteti da obnove, neki će hteti da igrade nove vikendice, da se ovaj put ako bog da pri crkvi završi, da se afaltira i dovede do kraja. Ovo je blagosloven prostor, ovo je jedan nacionalni park što bi rekli, slobodno", kaže episkop Fotije.

Turizam, to je ono što, zasigurno, može oživjeti ovaj kraj. Svi su saglasni u tome.

"Nekada prije rata ovdje je postojao zimski sportski centar sa dva ski lifta i planinarskim domom. Devastirano naravno u toku rata kao i sve drugo. Očekujemo, još jednom kažem, da se posveti pažnja ovom kraju i ovom području. Prije svega to pričam zbog razvoja turizma. Ja sam nekad radio na tom poslu i znam šta je to. Znam da ovdje postoje potencijali i to će sigurno kad tad doći do izražaja", ističe Simo Kusić.

Na par mjesta u Jezerima Srbi obnavljaju svoje kuće. Grade se i vikendice. Sve je to tek početak, nadaju se Jezerani. Rasuti su, kažu, po cijelom svijetu.

Ali hram,  baš kao vezivno tkivo, ponovo je, na ovom mjestu,  okupio i ujedinio svoj srpski narod.