Nisu bili braća po krvi, ali su bili braća po duhu. Kir je najprije živio u Aleksandriji i kao ljekar liječio ljude i lijekovima a i molitvom. Pošto je tvrdio da bolesti napadaju ljude najviše zbog grijehova, on je uvijek upućivao bolesnike na pokajanjem i molitvu da bi tako povratili i tijelu zdravlje.

Kada je nastalo Dioklecijanovo (284 - 305) gonjenje hrišćana, Kir se udaljio u Arabiju gdje je primio monaški čin. Ali kao što je bio čuven u Aleksandriji, tako se pročuo i u Arabiji, pa su ljudi i tu dolazili njemu za pomoć.

Čuvši za Kira, Jovan, tada rimski oficir u Edesi, došao je u Arabiju da ga vidi. Vidjevši se, oni su zavoljeli jedan drugog kao brat brata, te su ostali zajedno da se podvizavaju. U to vrijeme mučena je neka Atanasiju hrišćanku, sa tri kćeri u gradu Kanopu. Kada su čuli za ovo Kir i Jovan su došli u Kanop da hrabre majku i kćerke, da ne otpadnu od vjere. I zaista, blagodareći savjetima ovih svetitelja, Atanasija je pretrpjela sva mučenja i sa kćerkama je pogubljena zbog vjere u Isusa Hrista.

Kćerke Atanasijine zvale su se: sveta Teoktista od petnaest godina, Teodotija od trinaest godina i Evdokija od jedanaest godina. Tada su mučitelji uhvatili Kira i Jovana pa ih, poslije muka i tamnovanja, mačem posjekoše, 311. godine. Njihova tijela su sahranjena u crkvi apostola i jevanđeliste Marka.

Hrišćani vjeruju da su mnogobrojna čuda učinili ovi mučenici i za vrijeme života i poslije smrti. Njihove mošti prenesene su za u vrijeme vladavine cara Arkadija u Rim.

Prenos njihovih moštiju iz Kanoposa u Manutin praznuje se 28. juna (11. jula). Sveti Kiril, patrijarh aleksandrijski, molio se Bogu, da uništi mnogoboštvo u mjestu Manutinu, gdje se nalazio idolski hram. U hrišćanskoj tradiciji pominje se i da se tada javio patrijarhu anđeo Božji i rekao mu, da će Manutin biti očišćen od mnogoboštva, ako on prenese na to mesto mošti svetog Kira i Jovana.

Patrijarh je to odmah i učinio: prenio mošti mučenika u Manutin i sagradio tamo crkvu u ime svetih Kira i Jovana. Hrišćani veruju da su se od moštiju ovih mučenika iscjeli od škrofula Amonije, sin aleksandrijskog gradonačelnika Julijana; neki Teodor od slepila; Isidor od Majuma izliječio se od truljenja crne džigerice; žena Teodora od otrovanosti; neki Evgenije od vodene bolesti, kao i mnogi drugi od drugih bolesti i muka. Njihove mošti prenijete su iz Kanoposa u Manutin 412. godine.

Srpska pravoslavna crkva slavi ih 31. januara i 28. juna po crkvenom, a 13. februara i 11. jula po gregorijanskom kalendaru.

U nekim krajevima Srbije, ovi svetitelji slave se isključivo kao veliki čudotvorci i vidari. Ljudi ih naročito prizivaju u pomoć kada imaju problema sa nesanicom, kao i pri osvećenju vode i hrane.

Vjeruje se da će oni, kako od duhovnog, tako i od tjelesnog otrova, zaštititi sve koji im se danas pomole. Zato će porodice danas, u mnogim krajevima, pre ručka zapaliti svijeću i pomoliti se Svetom Kiru i Jovanu čak iako im nije slava. Legenda kaže da to donosi zdravlje i sreću celoj porodici.

“Čudesa svetih Tvojih mučenika, darovao si nam kao stenu neoborivu, Hriste Bože: Njihovim molitvama razori savjete zlorječitih i osnaži žezal carstva, kao Jedini Blag i Čovekoljubac.”