Diana Milošević i Goran Borojević heroji su prijedorske regije i Republike Srpske. Za vrijeme Odbrambeno-otadžbinskog rata svoj život kao medicinski radnici žrtvovali su svakodnevno iz minuta u minut kako bi spasili borce Vojske Republike Srpske.
Diana je iz Kostajnice, a Goran iz Svodne kod Novog Grada. Tokom borbenih dejstava, iako su bili u različitim bataljonima, sretali su se, razmjenjivali medicinsku opremu i zajedničkim snagama ranjenim borcima ukazivali pomoć.
- U Hrvatskoj Kostajnici na ratištu sam bila do 1992. U šestom mjesecu 1992. odlazim na proboj Koridora sa mojom medicinskom ekipom. Tamo smo proveli mjesec dana od Doboja smo završili u Gornjem Svilaju. Preko Pećnika, Dervente, do Gornjeg Svilaja. To su bile strašne scene. Proboj Koridora je značio pakao. Moja četa, koju je vodio Milan Karapandža to je bio združeni odred, Sisak, Petrinja, Dvor i Kostajnica. Mi smo na Vidovdan imali za 40 minuta četiri ranjena i 40 povrijeđenih boraca. To je bilo strašno. Sve smo izvukli. Naše mrtve i ranjene su u Kostajnicu dovozili helikopterom pored starog grada - priča Diana Milošević.
- Ja sam bio u 11. Dubičkoj brigadi. Mobilisan sam sam 29. juna 1991. godine. Mobilizacijsko mjesto nam je bila Knežica. Poslije toga smo otišli u Jasenovac. Nakon toga ukazala se potreba za referentom saniteta u Prvom Novogradskom bataljonu - prisjeća se Goran Borojević.
Za rat se govorilo da je to posao za vojnike i da nije za žene. Da to nije tako, i da u njima može učestvovati i nježniji pol dokazalo je mnogo djevojaka u prošlim i sadašnjim vremenima. Diana je bila jedna od njih. Nakon dolaska u peti bataljon, priča da joj je prvo ratište bilo Doboj. Tu joj se desilo da je u 40 dana imala tri mlada borca koji su izgubili živote.
- Rajo Vujasin, Dalibor Radulaj i Đurić Davor. To su sve dečki koji su imali 18, 19 i 20 godina i svi su mi umrli na rukama. To su tako strašne scene kada vidite da iz nekoga život izlazi pokušavate sve. Ne možete ih spasiti, a najgore je bilo kad njihovim porodicama morate saopštiti da više nema njihovih najmilijih - pojašnjava Diana.
Ranjeni vojnici, bez ruke, noge, krvavi u teškom stanju. Diana i Goran svakodnevno su ih gledali. Scene koje ni dan danas ne blijede iz sjećanja.
- Bilo je strašnih scena gdje sam se popela na drvo da pokupim ostatke ljudskog tijela da se stavi u ćebe da ga može njegova porodica sahraniti. Te stvari sad kad čovjek razmišlja su neshvatljive. U svemu tome sam se trudila da ostanem čovjek da pružim zdravstvenu zaštitu medicinsku pomoć bez obzira na nacionalnost, pol, da li je civil, borac - kaže Diana.
- Na dobojskom ratištu sam imao dva mrtva i 37 ranjenih. Na prvoj liniji sam uvijek bio sa svojim borcima, svi ranjeni su dobijali adekvatnu medicinsku pomoć i uslugu. Niko nije ostao neizvučen i nezbrinut - dodaje Goran.
- Izvršimo trijažu gdje su veća ranjavanja, gdje su krvarenja veća. Procijenimo i onda evakuišemo. Imali smo dva sanitetska vozila tako da smo mi njih morali 20 kilometara voziti u 4, 5 etapa koji su mogli sjediti sjedili su, koji su morali leći, ležali su, neki na podu neki na nosilima i tako - govori Goran.
Diana priča da je imala i bolničarke, Vericu, Stoju i Draganu. Kratko je tu bila i sestra Gordana. Imala je dobru opremljenost u sanitetu. Borce su uspjeli da izvuku iz svakog rova. Našli su način uvijek. Pad Novog Grada 1995.godine bio je jedan od najtežih momenata u ratu za Dianu. Mnogo ranjenih, nestalih. Izgovora da se oni spasu nije smjelo bilo.
- Ja sam sa vozačem saniteta pošla preko mosta da uzmem moje poginule borce. Ja sam išla u izvlačenje i tad mi je major Tadić rekao 'Ne možeš preko mosta. Most je miniran'. Ja idem, ja moram. Diana, ne možeš, dignućemo most u vazduh, kaže on. Ja ću plivati odgovaram, a moj vozač kaže lako je tebi ali ja ne znam da plivam. Uzmi rezervni točak i preplivaj mi idemo po naše ranjene i mrtve i uzeli smo ih - kaže Diana.
Koliku hrabrost je Diana kao žena u ratu pokazala svjedoči i komandant Petog bataljona iz sastava Prve pješadijske brigade Novog Grada, Mirko Novaković.
- Kad su u pitanju ratišta, često puta sam sarađivao sa Dianom. To je neminovno, ali ta organizacija koju je ona postavila u tom odjeljenju. Ona je razvila sanitetsku službu u cijelom bataljonu u svakoj našoj četi je obučila sanitetske četne ljude koji su vodili sanitet u četama, sa određenom opremom, lijekovi i ostali neophodni materijali. Zbrinjavanje ranjenika je bila na izuzetno visokom nivou. Imali smo dva sanitetska vozila u bataljonu i bili smo jedan od najopremljenijih bataljona što se tiče sanitetskog rada - izjavio je Mirko Novaković, komandant Petog bataljona iz sastava prve pješadijske brigade Novog Grada.
Diana je bila heroj prošlog, sadašnjeg, a biće i budućeg vremena. To su Mirkove riječi. Dokazala je to ona svojim djelima, a jedna scena nikada mu dodaje neće biti izbrisana iz sjećanja.
- Prolazio sam pored Diane, ona je ne samo kao medicinski radnik koja je držala svoj ruksak napunjen lijekovima nego je ležala iza jednog kamena držeći pištolj, stvarno nisam imao šta da joj kažem. Bila je spremna da upotrijebi i vatreno oružje. Kad se sve to završilo uspjeli smo izvući našeg poginulog druga. Smogao sam snage da joj kažem da vodi računa upravo kod takvih situacija jer to nije prikladno za jednu djevojku, iako se govorilo da je rat za muškarce. Ona je pokazala svojom hrabrošću i kao čovjek ne samo da je medicinski radnik nego u mnogo slučajeva kao borac - dodaje Novaković.
Tim koji su činili Diana i Goran u ratu nadjačao je sve.
- Goran i ja smo počeli sarađivati. Ja sam imala dobro opremljen sanitet i počeli smo razmjenjivati lijekove nekakva saznanja o ratištima na ovom i onom mjestu. On je imao troje ranjenih i ja sam otišla po jednog njegovog ranjenog borca gdje smo ga jedva izvukli i od tad sarađujemo svakodnevno kada je trebala pomoć njemu ili on meni i onda smo bili tu jedni za druge. Imala sam dosta lijekova da sam mogla dati i njemu - priča Diana.
U momentima kada su dolazili ranjeni nije bilo prostora da se razmišlja o bilo čemu. Samo je postojao jedan cilj da se borcima ukaže pomoć. Statistika ranjenih rasla je iz dana u dan. Goran je imao samo 26 godina kada činio sve ove herojske podvige. Sjeća se Mostobrana 1993. godine gdje je imao 11 mrtvih i 70 ranjenih vojnika.
- Bilo je teško. Znate upravo na Mostobranu trebalo je samo gledati tih 11 mrtvih i ranjenih. Jedan dio je uspio preći, jedan ne - rekao je Goran.
- Imam spiskove ranjenih i na kojim kvotama. Ja to uzmem prelistam čisto da se prisjetim tih vremena, ali nije jednostavno. Ostalo mi je najteže kada je na Mostobranu jedan borac, ne iz mog bataljona, već iz trećeg, Novogradskog, išao je kraj moje sanitetske stanice i samo se čuo prasak. Granata mu je pala tačno između nogu ostao je bez obje potkoljenice. Ja sam ga zbrinuo zaustavio krvarenje i uzeo njegove potkoljenice onako u čizmama. Stavio u sanitetsko vozilo i odvezao do najbliže prihvatne stanice - dodaje Goran.
Kroz Peti pješadijski bataljon prošlo je više od 1.000 boraca. Na putu slobode poginulo ih je 31, a 86 ranjeno, među kojima su i teški invalidi. Braniti otadžbinu u tom vremenu nije bio lako, ali Diana i Goran nikada nisu pogazili Hipokratovu zakletvu.
- Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma mi smo izvršili reorganizaciju naše jedinice, mislim na brigadu gdje smo od šest pješadijskih bataljona stvorili dva motorizovana bataljona. Ja sam bio komandant drugog motorizovanog bataljona i tad je Goran pripao meni. Ja o njemu ne mogu reći onaj tok dok je bio u sastavu prvog bataljona. Čuo sam puno puta za njega za njegov rad, hrabrosti, ali je i kod mene je taj kratak period iako nije bilo borbenih dejstava bio organizovan. Uvijek spreman da sa odjeljenjem pruži medicinska pomoć bilo kome i u bilo koje vrijeme - govori Mirko Novaković.
Prošlo je 30 godina od rata. Republika Srpska je naš najveći zalog, najveća tekovina za koju smo dali najviše. Više od 23.000 ljudi je ugradilo živote u temelje Republike Srpske. Jedna je istina, kaže komandant Mirko. Naša otadžbina je životima odbranjena, a krvlju natopljena.
- Slike ne blijede i neće nikada izblijediti. Republika Srpska i kada je stvorena zahvaljujući Vojsci Republike Srpske, našem narodu, to je naša najveća tekovina. Ona kad je stvorena odmah je bila napadnuta od raznih neprijatelja kako iznutra tako i sada. Sada smo u stroju za odbranu Republike Srpske i bićemo i dalje i uvijek ćemo je odbraniti - poručuje komandant Novaković.
Diana Milošević i Goran Borojević odlikovani su Krstom Milosrđa. Dobili su i brojna priznanja za doprinos i svoj humani rad. Poručuju: I danas bi stali za svoju Republiku Srpsku i branili je isto kao što smo tad.
Diana i Goran su bezbroj puta rizikovali svoj život u ratu kako bi spasili naše borce. Dali su sve od sebe. Njima, Mirku i svima onima koji su svoje živote ugradili u temelje naše države. Treba da branimo ono što su stvorili i treba da budemo svjesni koju slobodu zapravo danas imamo.
