Petar i Pavle Golubović imali su samo sedam i pet godina, kada su zajedno sa svojim roditeljima, strijeljani u Konjicu u julu 1992.
Njihovi roditelji Đuro i Vlasta bili su profesori u konjičkoj gimnaziji i ostali su u tom gradu, iako je većina Srba napustila Konjic. Vjerovali su da su bezbijedni i da nemaju razloga za brigu i strah, jer nikome nisu učinili nikakvo zlo.
Pripadnici specijalne policije su u noći 1. jula 1992. upali u njihov stan i odveli oca Đuru, majku Vlastu i njihove sinove uzvodno uz Neretvu i na pet kilometara od Konjica ih strijeljali.
Igrom slučaja sedmogodišnji Petar je preživio strijeljanje i kada su zločinci otišli izvukao se ispod tijela ubijenih roditelja i u pola noći pošao da traži pomoć. Došao je do policijskog punkta u selu Bijela i ispričao policajcima šta se dogodilo.
Ti policajci su ga izručili istim ljudima koji su ubili njegovog brata i roditelje, tako da je mali Petar od sedam godina po drugi put strijeljan!
O tom zločinu dugo se poslije rata ćutalo u Konjicu. Taj muk prvi je prekinuo musliman Anis Kosovac!
Anis je na ulazu u pravoslavno groblje u Konjicu podigao spomen ploču svojim komšijama, druge vjere, dječacima Petru i Pavlu, koja danas podsjeća i opominje na nešto što nikada ne smijemo zaboraviti, a što neki već godinama pokušavaju da zaborave.
U mjestu Borci obnovljena je crkva Svetih apostola, Petra i Pavla i posvećena ubijenim dječacima. Takođe, ovi dječaci dobili su i svoju ikonu.
