Početak Dragoljubove priče počinje 9. decembra 1941, kada je njegova majka Cveta mučki stradala pod naletima jedinica “Crna legija” Jure Francetića u Doboju, nadomak groblja u Donjem Pridjelu.

Naime, kada su neprijatelji izvršili napad na selo, ona je uzela svoje dvoje djece, Dragoljuba koji je imao oko dvije godine, i kćerku, Dragicu, koja je imala tri mjeseca, i pošla u zbjeg. Nažalost, nije uspjela da pobjegne od neprijatelja. Pronađena je zaklana, izvađenih očiju, s bebinim pelenama u rukama.

Nju je mrtvu, bez djece u blizini, pronašao Blagoje, njen suprug koji se u trenutku napada na selo nalazio na vojnom zadatku u Gornjem Pridjelu.

Misleći da su sa njom stradala i djeca, Blagoje je suprugu Maricu sahranio, a pored njenog imena na spomenik je stavio i imena djece, Dragice i Dragoljuba.

Kako sam postao Omer

Istinu o svojoj djeci saznaće tek dvije decenije nakon svirepog pira vojske NDH, 1962. godine, nakon što je Omer Sinanović, u svojoj 21. godini života, konačno odlučio da otkrije istinu o svom porijeklu.

Naime, nakon što je kao dječak odveden u dečji logor u Gradiški Dragoljub biva usvojen od strane muslimanke Vahide Sinanović, tada dvadesetdvogodišnje udovice iz Zavidovića, koja je na nagovor svoje majke usvojila i muško dijete, pošto je već imala kćerku. Mališan je dobio ime Omer, po njenom pokojnom suprugu.

Međutim, kada se ponovo udala, njen novi suprug tražio je da se mališan vrati u sirotište, jer on nije želio da ga podiže.

Iz prihvatilišta u Zavidovićima do dolaska u Dom u Tešnju, 1948. godine, selio se po domovima u Bijeljini, sarajevskom Kiseljaku i Jakešu kod Modriče. Kako je rekao u intervjuu za RTV Doboj, dobro pamti kada mu je žena koja ga je usvojila rekla da je odjednom nepoželjan.

– Živio sam tu četiri do šest mjeseci, kada joj je majka preminula, pa se sa kćerkom i sa mnom, preselila u Zavidoviće. Zašto, ne znam. Imala je tad 23 ili 24 godine, zaposlila se, upoznala se s jednim mladićem sa kojim se kasnije i vjenčala. Nakon godinu dana, kada su dobili svoje dijete, rekao joj je da situaciju oko mene rješava kako zna, da neće da me podiže. I ona je mene dala u privremeno prihvatilište. Obilazila me je nekoliko puta, a onda su me premjestili i više nije znala šta se dešava sa mnom. Do doma za djecu u Tešnju, prespavao sam, sve mi se gubi u magli. Kasnije sam tek saznao gdje sam sve bio. Bio je maj mjesec 1948. godine kada sam došao u Tešanj – započeo je on svoju priču.

Odlazak u sirotište

Kako je rekao, bio je prljav, vašljiv i u staroj odjeći, nakon čega su ga radnici doma okupali i sredili. Na pitanje kako se zove, naveo je ime koje je jedino znao, Omer Sinanović.

Godine koje im je naveo odredio je proizvoljno, prema svojim vršnjacima, te je rekao da je 1941. godište. U sirotištu je završio osnovnu školu, nakon čega se, sa stipendijom od opštine, prilikom upisa srednje škole preselio u đački dom. Upisao je srednju ekonomsku školu.

Pred polazak u vojsku nije imao mira. Riješio je da ispita porijeklo svog prezimena. Naime, sve ono što je simbolizovalo život vojnika u kasarni tog vremena, slanje pisma, posjete, slanje paketa i odjeće, podstaklo je njegovu želju da potraži svoje srodnike. Nakon što je dobio posao u Narodnoj banci u Doboju, gdje je ponovo spletom životnih okolnosti upoznao novinara Duška Paravca, novinara “Oslobođenja”, zamolio ga je da mu pomogne da sazna istinu o svojoj porodici.

– On je dolazio kod nas u banku, a ja sam radio na izvoru podataka kad mu leže plata iz Sarajeva. Jednog mjeseca, u dogovoru sa direktorom filijale, dogovorio sam se da mu dam platu isti dan. Napravio sam mu interni nalog, i isplatio mu na blagajni, tada sam ga pitao “Bili mi vi nešto pomogli”. Rekao sam mu, imam jedan problem, a znam da ste vi vrstan novinar, da objavite jedan članak o meni, pa će se valjda neko javiti. Rekao je kroz osmijeh može, te i da dođem kod njega u kancelariju. Imao sam samo jednu sliku i nešto sjećanja.

Kada sam došao, ispričao sam mu svoju priču. Negdje mi je u podsvijesti da je tu niska kuća, prizemna, da ima u blizini vinograd, da je željeznička pruga blizu. Rekao sam, da li je to neka knjiga, film, ili sjećanje, ne znam. Rekao sam mu samo da obrati pažnju na naslov, jer, kada čovjek uzme novine, pogleda novine, pa ga ona naslov iritira, pitanje je da li će pročitati sadržaj. Rekao mi je da ne brinem. Bila je subota, 13. oktobar 1963, kada je u “Oslobođenju” izašao članak pod imenom “Omer traži svoje ime”. Od ničega je napravio dobar tekst.”, rekao je on.

Tekst u “Oslobođenju” doveo do iznenadne posjete

Tekst je izazvao veliku pažnju javnosti, a kako će se ubrzo ispostaviti, došao je i do pravih ruku. Naime, jednoga dana dok je bio na poslu, njemu je u posjetu došla grupa ljudi, na čelu sa čovjekom, za koga će se kasnije ispostaviti da je njegov otac. Osjećaj neizdrža i nemira, natjeralo ga je da istoga dana, iako su se drugačije dogovorili, ode i posjeti kuću Blagoja Blagojevića.

– Jednog ponedjeljka, kao i svaki dan, došao sam na posao. Ušao je u kancelariju moj prijatelj, Đorđe Ilić i rekao mi “Omere, čekaju te neki ljudi ovamo u hodniku”. Pitao sam koliko ih ima, reče mi da ih ima 5 ili 6, ali svi u plavim uniformama. Krenuo sam prema njima, koliko sam brzo išao ka njima, oni su se sve više udaljavaju, takav sam dojam imao. Kada sam došao do njih, okružili su me. Nastao je tajac, deseta, petnaestak sekundi, niko ništa da pita. Ni oni šta pitaju, nit ja njih. kao da mi je neko na uvo rekao “Javi se, Omere, red je da se ti prvi javiš”. Pozdravio sam se redom sa svima, ne znajući ko je ko oko mene.

Kasnije, kada sam se okrenuo, čovjek kojem sam prvom pružio ruke, imao je osmijeh, ali i istovremeno i grč na licu. Izvadio je novinarski članak o meni, gdje se vidjela samo slika. Pita on mene “Jesi li ti ovo” na šta sam rekao da jesam. Onda mi je rekao da je u ratu izgubio sina, pa sam došao da porazgovaramo. Tu su sa njim bili njegov brat, dva prijatelja sa kojima je radio na željezničkoj stanici i bila je njegova treća žena. Taj razgovor nikako nije mogao da ide svojim tokom, bio je pazarni dan, hodnikom su se samo kretale stranke. Onda sam mu rekao, ajmo mi negdje u kafanu, tamo ćemo porazgovarati. Da bih izašao iz zgrade, trebala mi je dozvola, koju mi je šef momentalno dao.

Tu je radila kao konobarica Marica, čiji brat je živio sa njim u domu, te je znao njegovu priču, koju je ispričao i svojoj sestri. Kako je rekao, čim je vidjela njegovog oca, rekla mu je da je on njemu familija, da imaju zajedničkih crta. U kafani su sjedeli pola sata, ali su ponovo prolongirali ozbiljniji razgovor, jer je bilo bučno. Dogovor je bio da on ode u njihovu porodično kuću u subotu.

“Da ti nisi moj brat?”

Nakon toga, vratio se u kancelariju, ali kako nije imao mira, riješio je da krene biciklom iz svog doma ka domu Blagoja Blagojevića. Da bi ih našao, pitao je mališana iz bošnjačkog dijela mjesta gdje im je kuća. Mališan je tad seo sa njim na bicikl i poveo ga je put sela. Tu ga je ruka sudbine spojila sa djevojčicom, za koju se kasnije kroz razgovor ispostavilo, da je njegova sestra.

– Kada sam se našao sa njom, pitao sam je da li za gde je kuća Blagoja Blagojevića. Pogledala je u mene i samo me pitala “Da ti nisi moj brat?”. Reko, ne znam. “Moj tata je jutros bio u banci, kod nekog. Pretpostavlja da bi to mogao biti njegov sin”. Ona je bila njegova kćerka iz drugog braka. Tada sam je zagrlio i pošli smo put kuće. Došli smo kući, tu nas je dočekala žena koja je bila i u banci. Rekla mi je “ti nisi mogao da sačekaš subotu?”

Stari je spavao, bilo je oko tri, pola četiri. I on me je isto pitao. Sjeli smo, nije prošlo ni dvadesetak minuta, soba je bila dupke puna. Svi su već saznali da je bio u banci. Sjedeli smo, pričali, otvorila su se vrata, i ušla je jedna  žena. Nastao je tajac. Kad me je ugledala, prišla je i rekla “Omere, možda te zadnji put zovemo Omere. Ako budeš imao biljeg iznad pazuha na pet prsta i dva svrtka na glavi, ti si Dragoljub”. Kada je stari to ugledao, skočio je i rekao “Ti si moj Dragoljub!”. Bila je to snaja od mog oca, njegovog brata žena – rekao je on za RTV Doboj.

DNK analiza kao konačna potvrda

Kako se kasnije ispostavilo, ona je Dragoljuba prva okupala kada se rodio, te je zapamtila sve detalje. Zaklela se da to neće nikome reći, te za ta dva obilježja, sem nje, niko drugi nije znao. Iduće godine, kada je bio u vojsci, iako je bio siguran da je Dragoljub, Omer je riješio da sve istjera na čistac i da kroz tadašnje najsavremenije i dostupne analize, sve to zvanično i potvrdi.

To je uspio uz pomoć svog druga iz vojske, kome se povjerio, a za koga se kasnije ispostavilo, da ima ujaka koji je bio načelnik očne klinike u Sarajevu, a koji je prethodno bio načelnik kriminalističkog zavoda u Zagrebu. Nakon što su ga uputili u Omerovu priču, prošlo je dvadesetak dana kada mu je stiglo pismo da se javi na ispitivanje, zbog čega je dobio osam dana odsustva iz vojske. Kada je došao kući i saopštio ocu, on isprva nije bio za to, ali je kasnije pristao. Nakon obavljanja pregleda u Kriminalističkom zavodu u Zagrebu, poslije dva sata, dobio je papir na kojem je pisalo da ima preko devedeset posto poklapanja sa svojim ocem. Prema njegovim riječima, to su proslavili u kafani na željezničkoj stanici, gdje je mnogo vozova prošlo prije nego što su se odlučili da krenu kući, gdje je tek nastalo veselje.

Napisao knjigu, o njemu snimljen i film

Danas, poslije svoje filmske životne priče, Dragoljub (80) može da se pohvali da je bogat čovjek, ma suprugu sa kojom je 55 godina u braku, a sa kojom ima dvoje djece, kćerku i sina od kojih je dobio četvoro unučića i ističe da je danas, poslije svega, srećan čovjek.

O svom životu i nestvarnom zapletu koji samo sudbina može da izrežira, Dragoljub je napisao i knjigu kojoj će na koricama pisati “Od Omera do Dragoljuba”.

Prošle godine u aprilu mjesecu u Doboji je predstavljen film “Ne plači majko” Milane Majar, koja je o Dragoljubu snimila dokumentarni film. Uz njega, tom prilikom, bili su svi njegovi najmiliji, prenosi Blic.

Pratite nas i putem Vibera