Među njima je i Đorđe Lakić iz Batkovića kod Bijeljine. Sa 21 godinu je otišao u Njemačku, a već po polasku bio je siguran da će se vratiti.

„Ja sam se sa svojih 21 godinu oženio se i otišao za Njemačku, tamo sam živio oko pet godina. Radio možda i više nego ovdje, stekao sam porodicu, tamo sam dobio sina, kasnije se rodila i kćerkica. Nisam se vidio tamo u tom životu", priča Đorđe.

U selu danas živi  i zajedno sa roditeljima radi na farmi. Imaju preko 25 muznih krava i isto toliko ostalih goveda. Obrađuju i 300 dunuma zemlje. Mnogo se radi, ali kaže da je srećan i ispunjen.

„Mi koji smo odrasli u ovoj sredini i radili taj posao, to nam je ušlo u krv i svaki drugi posao odeš ti i radiš njega, zaradiš na njemu ne kažem, ne kaže niko da se od toga ne može živjeti, ali ga jednostavno radiš kao da moraš. Naš kompletan dan je ispunjen. Mi smo nekad znali da radimo ujutru od 7 sati pa do naveče 11-12 sati, ali mnogo smo ispunjeniji, ovdje dok radimo, nego tamo u tom dalekom svijetu, gdje je radno vrijeme bilo mnogo kraće ali smo bili mnogo umorniji. Umorniji smo biili psihički. Ovdje smo rasterećeni. Radimo na svom imanju, zaradimo koliko zaradimo", ispričao je za ATV Đorđe Lakić.

Dvadesetpetogodišnji Mladen Tešić vratio se na imanje svog djeda u selo Donja Trnova kod Bijeljine. Već pet godina, bavi se pčelarstvom, obrađuje zemlju. Od starog imanja, polako je stvorio malu prirodnu oazu gdje rado dolaze i oni koji žele da se sklone od gradskih gužvi. Mladen nije imao dileme. Oduvijek je gajio ljubav prema selu. Prošle godine se oženio i sada zajedno žive okruženi netaknutom prirodom.

„Pa ne mogu reći da mi nije bilo teško. Osuđivanja od strane društva i sve i što ideš kad imaš sve u gradu, ali jednostavno se nisam osjećao ispunjeno, nisam to bio ja. Ustanete ujutru, svježe nema mirisa uglja, sad pogotovo zimi kako je taj smog, svi znamo kako je stanje u Bijeljini što se tiče toga, eto sad u ovom periodu zimi vazduh čist, a ljeti da ne pričamo kad ustanete ujutru, ptice pjevanju od rane zore, sve miriše", objašnjava Mladen.

Mladen je od seoskog imanja napravio malo odmaralište, izgradio sa roditeljima Api komoru prvu u ovom dijelu RS.

„Mi smo oduvjek držali pčele, ali odlučio sam se kad sam već tu da uozbiljim priču i da to bude posao, ranije nam je to bio hobi", kaže Mladen.

Ljubav prema životinjama bez obzira na težak rad ostavila je Borka Simića na djedovini. Na imanje koje im je ostavio djed preselio je sa roditeljima i šestoro braće i sestara. Kaže da jutra koja mirišu na život nemaju cijenu.

„Život na selu je izuzetno lijep. S obzirom da se družimo i radimo, poklonili smo ljubav životinjama, jer volimo stočarstvo, poljoprivredu i ostalo. Zahtjevno je, ima posla, obaveza, svakodnevno radimo koliko možemo i kako bi sačuvali stočni fond i ljubav prema konjičkom sportu i konjarstvu. Bavimo se stočarstvom. Imamo 40 ovaca i 50 koza, jarića i jagnjaca oko 100 grla, jednu kravu i jednu krmaču“, kaže Borko Simoć za ATV.

Simići imaju i konjički klub, 8 konja, učestvuju na takmičenjima i ostvaruju pobjede. Kažu da bi voljeli da se oformi hipodrom i da se ljudima više približi ovaj sport u gradu. Da spoznaju ljubav konja , ali i da provedu vrijeme u prirodi. Borko kaže da život  na selu ne bi mijenjao za grad, ali da bez pomoći svih institucija selo ne može opstati. 

Borkove sestre žive u inostranstvu. Ipak kaže da i one i sestrići najviše vole kada dođu ovdje.

„Oni kad dođu ne bi ni odlazili. Kao ni ja, nikada ne bih mijenjao. Odlazak u EU, neke druge gradove, kako naše države tako i Evropa i dijaspora, ne bih tamo odlazio zbog nekih većih novčanih dobiti, jer jednostavno ne mogu da odem iz svog grada i svog sela gdje sam odrastao, gdje sam rođen“, priča Borko.

I na imanju Ivanovića u Amajlijama kod Bijeljine radi se od ranog jutra. Stoka, njiva, čišćenje, pranje. Nekad jutra počnu u 4, a dan završi u 11 uveče, nekada je to potpuno drugačije, ali sam si svoj gazda. Predrag Ivanović nema namjeru da mijenja selo za grad.

„Što se tiče života mladog čovjeka, ne bžalio, imamo iste uslove kao i ljudi u gradu. Lijepo je, lijepo je živjeti i raditi sebi i na svome, a ne zavisite ni od koga, imate sve na dohvat ruke, sve što vam treba, sve što vam je neophodno. Bitno je da ste tu u određeno vrijeme i da radite što treba. Ja sam se po završetku škole opredjelio za ovo, tu sam ostao sa ocem da radim“, kaže Predrag.

Bez obzira na izazove koje život na selu nosi Predrag kaže da ne bi dao svoj mir nizašta na svijetu. Ovdje pripada.

„Ima trenutaka kad bude teško i u svakom poslu je tako. Nekad čovjek ne može da nađe vremena za sebe, ali to je rijetko kad, sezonski. Selo je uvijek bilo ljepše, prvo zbog svega što ima svoju slobodu, mir, prostranstvo. Ujutru kad ustanete i kad izađete, čovjek kaže to je sve moje i danas ćete sami da krojite plan kud i kako i šta da radite“, priča Predrag.

Ivanovići obrađuju oko 53ha zemlje, gaje muzne krave, svinje, bikove, junad, siju žitarice, Imaju svu mehanizaciju i sve uslove za dobar život. Ne žale se. Vole da rade jer znaju da rade za sebe. Na selu se, uz sve izazove koje nosi život savremenog čovjeka, može dobro živjeti, a onaj ko hoće da radi može da zaradi i više nego u gradu. Nadaju se da će trend povratka biti u porastu, jer selo ima šta da pruži.