Ne bi niko u Sarajevu ni da sluša ono što su porodice ubijenih i same žrtve rata imale da kažu. A, imale su potresna svjedočanstva koja stoje već dvije decenije zaključane u ladicama BH pravosuđa. One, rijetke, koje su stavili na sto, amnestirali su odgovornosti. Ubice iz Trnova načelu sa Ethemom Godinjakom, BH Sud, u martu ove godine, oslobodio ih je i pustio da slobodno šetaju Sarajevom, jer to je sarajevska pravda.

„Šta da vam kažem, dijete od 18 mjeseci, mali Milun Tešanović, Dragomir 10, Danijela 12 godina, sve pobijeno, vidjeli ste i film, na zvijerski način pobijena djeca, kaže, ubij ih zašto još nisu pobijeni, jedan je govorio nisu trebali djecu pobiti, a drugi je rekao pucaj. Sve je to tako, šta da kažem i niko nije odgovarao, svi oslobođeni. Samo su Srbi zločinci i samo Srbe treba zatvarati", priča za Dosije Rada Cvijetić iz Trnova. 

Prvi put su došle da pred BiH tribunalom zavape za pravdu i majke tek stasalih mladića od 18 I 19 godina. Nosile su, uplakane, posljednje slike svojih najmilijih. Svezane, a poslije i monstruozno pobijene. I za te slike platile su mnogo, ne bi li došle do istine i smrtnih ostataka. Istinu znaju, ko i kako ih je pobio, ali ne znaju gdje su posmrtni ostaci.

Pravdu traži i Veselko Pejić. Čekao je ispred Suda, baš na dan kada je počeo drugostepeni postupak protiv Sakiba Mahmuljina. Generala tzv. Armije BiH koji je dokazano komandovao odredom “Elmudžahid“, a koji su ritualno vršili klanja i odsjecanja glava srpskim zarobljenicima, sa slobode se brani.

„Iz iste te Vozuće koji i danas dan potražuje tijelo, odnosno ostatke moga oca Miloša Pejića koji je žrtva onoga kojem bi se trebalo suditi u ovoj zgradi iza nas, ali na žalost svi znamo kako se i na koji način se sudi. Zar je moguće da nakon 25 godina od završetka rata, mi dolazimo i prinuđeni smo na ovakav način da izrazimo svoj protest i negodovanje na rad ove institucije ovdje iza nas", kaže za Dosije Veselko Pejić iz Vozuće. 

Mahmuljin bi zatvorsku ćeliju rado da zamijeni ponovnim ratovanjem, pa je tako bježeći od odgovornosti, stavio se ponovo na raspolaganje sarajevskoj politici. Zajedno sa bivšim krvavim saborcima ponovo bi da ubijaju i protjeruju Srbe. Da su spremni bivši generali saopštili su to i dvojici članova Predsjedništva BiH, istom onom dvojcu koji već mjesecima priziva ratne sukobe i prijeti ratom. Na to BH pravosuđe zatvara oči, kao i na dokaze o Mahmuljinovim zločinima.

„Jedinice koje su tamo bile uz odred El mudžahid svakako i komandnaodgovornost Mahmuljina je tu ogromna i presudna je bila jedinica Crni labudovi koji su 16.6.1994.godine napali ljude koji nisu imali nikakvog borbenog iskustva, a poslije takođe 10.9.1995.godine u onoj Oluji", rekao je Ostoja Bilak, predsjednik OO Boračke organizacije Laktaši.

„Ako oni nemaju dokaze odsječenih glava, mladića koji su živi i zdravi bili na svom ognjištu i doživjeli ovo što su doživjeli, ako ovaj Sud nema dokaze za 17 žrtava odsječenih glava u jednoj masovnoj grobnici, ako nema dokaze 1.350 dana ili 1.450 dana u logorima ljudi u Tarčinu, Viktor bubanj i ostalim logorima, šta onda ima?", pita se Anđelko Nosović, predsjednik Logoraša Republike Srpske. 

„Šta god da se dostavi kao dokaz nije dovoljno da bude dokaza da zločinci budu procesuirani, a i oni koji su procesuirani su na kraju ili oslobođeni ili su im date neke minimalne, minimalne kazne, to nije dobra poruka svim narodima koji žive ovdje", kaže za Dosije Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina i traženje nestalih.

A, šta očekivati od Suda koji u svojim redovima imaju sudije sa ratnom prošlošću. Upravo takav nalazi se u tročlanom vijeću u predmetu Mahmuljin. Hilmo Vučinić, koji je 1993. godine imenovan za sudiju Okružnog vojnog suda u Goraždu i protiv kojeg postoji prijava koja je već tri godine na čekanju, uostalom kao i mnogi predmeti srpskih žrtava. 

Indikativno ili ne, ali je činjenično da se bh Tužilaštvo i Sud nalaze u nekadašnjem koncentracionom logoru Viktor bubanj. Ta činjenica zasmetala je federalnim medijima.

„Vi kažete da je to bio logor, je li imate dokaz? – Za to dokazi postoje i vi dobro znate da dokazi postoje i nemojte da pokušavate da provocirate ovdje, znate da je ovdje bio logor i znate da u sudskom vijeću u predmetu Mahmuljin postoje sudije protiv kojih je podnesena od Republičkog centra prijava kao ratnih sudija, tada tužilaca. Postoji prijava po tom prije tri godine, ali ništa nije urađeno, a svi ovdje znaju da je ovo bilo mjesto u kome su Srbi bili zatvarani", kaže Milorad Kojić. 

Ne vjerujući sarajevskoj pravdi, sva svjedočenja sačuvana su u institucijama Republike Srpske, neka od tih svjedočanstava javno su i publikovana. Dobro znajući to, Tužilaštvo BiH preuzimalo je predmete od sudova u Republici Srpskoj, kako bi političkim presudama amnestirali navodne heroje od svih odgovornosti, izričući im oslobađajuću presudu. 

Najbolji primjer za to je slučaj Naser Orić koji je uzuzet od bijeljinskog suda i slika okupljene mase kojoj, za razliku od Srba nije trebala bilo kakva dozvola za okupljanje.

 “Da li je ko iz ovog Suda osudio bilo koga za ubistva u Podrinju, da li neko zna za Slađanu Trifunović, Brana Vučetića, za Milojku Bibić, za Cvjetka Ristića, oni su u ovom ratu izgubili sve što su imali, sve i oca i majku i brata i sestru u jednom danu, da li je iko odgovarao, ne nego je Naser Orićo slobođen i nagrađen", rekao je za Dosije Branimir Kojić, predsjednik Organizacije porodice zarobljenih i poginulih boraca iz Srebrenice.

Zapadnokrajiške žene žrtve rata već 26 godina čekaju da ih bilo ko pozove da svjedoče o nemilim događajima kroz koje su prošle.  Za Podrinje nikonije osuđen, a isto je i za područje Sarajeva i Hercegovine. Oni predmetu bez kolektivneo dgovornosti koji se i “proguraju“ kao pojedi načni krajnji epilog imaju maltretiranj ažrtve, a oslobađanje dželata.

„Učesnici u procesu protiv zločinaca gdje su ljudi oslobađani, nije dokazivana krivica, čak i zadnji slučaj iz našeg Udruženja kad je zlikovac isporučen iz Amerike, a onda sud mu je našao da je neka pravna tačka preskočena i pored trostruke izjave žrtve čije je dijete ubijeno, on je pušten i hoda slobodno. Takvih je mnogo slučajeva, a minimalne kazne za ubistva djece", rekla je za Dosije Božica Živković Railić, predsjednica Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske. 

Da se BH pravosuđe vodilo se duplim aršinima pokazuju i statistike gdje su Srbi osuđeni na dugogodišnje kazne, dok te brojke zajedno ne mogu ni da upolove presude Bošnjacima i Hrvatima. Za iste događaje, Srbi su odgovarali, dok su Bošnjaci i pored priznanja, bez bilo kakve moralne i profesionalne odgovornosti BH sudije presuđivale oslobađajuće presude.

„Za maltretiranje ratnih zarobljenika, Bošnjaci dobiju 2 godine, a Srbi dobiju 9 ili 12 godina, to su primjeri braće Damjanović, primjeri Berjana, a imamo Bođnjaka koji su za iste te zločine u Goraždu oslobođeni. Što je tragično, Sud priznaje da su ti zločini napravljeni, policajci priznaju da su učinili te zločine, ali njihovog komadanta oslobađaju, a ne sudi se onima koji su taj zločin učinili", rekao je za Dosije Dušan Šehovac, predsjednik Udruženja „ Istina i pravda „ Istočno Sarajevo.

Sud BiH oslobodio je, u novembru ove godine, petoricu bivših policijskih rukovodilaca optužbi za genocid u Srebrenici. Pokušavali su na sve moguće načine da optuže Miodraga Josipovića i druge da su učestvovali u istrebljenjubošnjačkogstanovništva u Podrinju, alidokazanijebilo, čaknionihisfingiranihkoje bi biloprihvatljivo za političkopravosuđe.

“Ali niko ne kaže da su oni 6 godina protiv njih se vodio postupak, 6 godina su mučeni, 6 godina su dovođeni ovdje,malte ne svakodnevno da bi im se našlo bilo šta, oni da su jednu zanokticu nekome otkinuli, oni bi dobili 40 godina robije", rekao je Branimir Kojić, predsjednik Organizacije porodice zarobljenih i poginulih boraca iz Srebrenice. 

Mirnim okupljanjem porodica ubijenih Srba i preživjele žrtve rata poslale su poruku da traže jednaku pravdu za sve. Zločinci na svim strana, poručuju, moraju da budu adekvatno kažnjeni. Vrijeme je odavno da se otkrije i zašto posmrtnih ostataka nema ili se sa tim pitanjem otvara pandorina kutija i postavlja pravo pitanje gdje su sahranjeni i pod čijim imenom. 

„Ja sam za to da se svi ljudi identifikuju i pronađu, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadamo, svi mi želimo da i bošnjačka majka nađe svoje dijete, i hrvatska i srpska, je li ima neke razlike, nema, zašto se prema nama pravi tolika diskriminacija, zašto smo mi nešto drugo. Ja sam se ovdje rodio, nisam ja nikakav stranac, agresor, nisam ja nikog došao da napadnem, ubijem, borim se da opstanem kao svi drugi, ali moram da nađem svoga oca dok sam živ i ova majka dok je živa mora svoje dijete da nađe", kaže Veselko Pejić iz Vozuća.

“Mi se nećemo povući odavde nikad i dolazićemo stalno, ovo je samo prvi put da ovdje dolazimo dok god Pravda ne bude zadovoljena za sve, neće biti mira u našim dušama, nećemo imati spokoja, nećemo moći da živimo normalno kao sav normalan svijet", rekao je Branimir Kojić, predsjednik Organizacije porodice zarobljenih i poginulih boraca iz Srebrenice.  

A, da bi se u BiH počelo da živi kao normalan svijet, istini i pravdi mora se pogledati u oči. Ako do toga ne dođe i porodice i dalje budu ostavljene da se nadaju da će doživjeti da sahrane kosti svojih najmilijih i da sačekaju pravdu za ubice i nalogodavce, pravdu će po svemu sudeći naći u institucijama Republike Srpske. Po Ustavu, Srpska ima parvo na Sud i Tužilaštvo, baš kao što ima parvo da traži pravdu za svoje žrtve.