Ideja o prilagođavanju računanja vremena raznim dijelovima godine nije novost; ona je prisutna već vijekovima.
Na primjer, u Rimskom carstvu sat je definisan kao jedna dvanaestina dana, odnosno vremena koje je proteklo između izlaska i zalaska sunca. Budući da je trajanje dana variralo s godišnjim dobima, to je značilo da se mijenjala i dužina sata. Sat je zimi trajao 44 minute, a ljeti 75.
Vilijam Vilet iz Velike Britanije lobirao je za prihvatanje ljetnog računanja vremena u svom pamfletu Traćenje dnevnog svjetla iz 1907. godine. Navodno je doživio prosvećenje dok je jedno jutro jahao konja. Shvatio je da "sunce obasjava zemlju nekoliko sati svaki dan dok mi još spavamo", dok s druge strane "ostaje samo kratka čarolija opadajućeg dnevnog svjetla u kojem možemo provesti kratko razdoblje slobodnog vremena koje nam je ostalo na raspolaganju".
U Sjedinjenim Državama ideja se povezuje s Benjaminom Franklinom. Dok je bio američki poslanik u Francuskoj 1784. godine, Franklin je u eseju Еkonomski projekt za smanjenje troškova svjetla u šali predložio Francuzima da ustaju sat ranije kako bi uštedjeli vosak za svijeće. Koncept je u SAD-u usvojen 1918.
Ljetno računanje vremena (DST), u kojem se satovi pomiču jedan sat unaprijed u rano proljeće i vraćaju jedan sat unazad u jesen, prvi put je u Еuropi 1916. godine uvela Njemačka u nastojanju da u jeku Prvog svjetskog rata smanji potrošnju ugljena kako bi ga mogla koristiti za svoje fabrike oružja. Većina susjednih zemalja, uključujući i Veliku Britaniju, SAD i Australiju, kasnije je slijedila njen primjer.
Praksa je u Еvropi uglavnom napuštena nakon Drugog svjetskog rata. Ponovno je uvedena 1970-ih zbog naftne krize, odnosno zbog arapskog uvođenja embarga na naftu zapadnim zemljama koje su podržavale Izrael. Tu je razlog opet bila želja da se smanji potreba za vještačkim svjetlom, a time i potrošnja energije zbog poskupljenja nafte.
