Skrasili su se na obali Trebišnjice u selu Gomiljani. Mađarica nema živa mira, kaže da je za sedam godina upoznala svaki pedalj najjužnijeg grada.

"Sviđa se meni Trebinje, ja volim ovdje, volim Popovo polje. Ja znam sva sela ovdje. Bila sam u Kličanj, Strač, Golo Brdo, ja znam gdje je Lastva, znam gdje su najbolje jagode, ja znam Rapte, Bobane. Ja sam gledala minimum dvije ili tri hiljade stećaka ovdje", kaže Eva.

U gradu je samo kada mora, a sela ne prestaje obilaziti. Hercegovci su je zavoljeli, a ona oduševljena njihovim gostoprimstvom.

"Kada čuju da sam stranac odmah zovu, "dođi imam slanine, imam domaći sir, hljeb, voliš li mlad luk da dođi da jedemo zajedno"", priča Eva.

Eva govori četiri jezika, a Aleksandar dva. Voljeli bi se oprobati u turizmu, ali uslova za to još nema. Priroda se voli, ali sa njom nije lako, nije lako ni to što nemaju normalan put do kuće.

"Ne možemo da razmišljamo da napravimo neki posao samo radi pristupnog puta koji bi trebao da postoji, ali ga nema. Kada je velika kiša i kada prorade vrulje i kada se pusti na brani mi nekada znamo da budemo kao na ostrvu po četiri pet dana totalno odsječeni", rekao je Aleksandar Đokić.

"Ti bi ovdje voljela da se baviš turizmom, ali nema uslova?" Da da, hoću i imam mnogo mnogo ideja. - Tajna!

Nije tajna da ljubav pobjeđuje. Zato se Eva i Aleksandar nadaju da će im konačno neko napraviti put do kuće, ali i da će se spriječiti izlijevanje rijeke na njihovo imanje.