Uzajamno zajamčeno uništenje bilo je jedina brana toj velikoj rijeci ludila što je nazivamo Hladni rat. Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez imali su dovoljno oružja za uništenje cijelog svijeta, pa čak i uzvratnom napadu. A između njih, nesvrstana, našla se Jugoslavija. Već krajem četrdesetih, dok još nije ni dovršena postratna obnova Jugoslavije, pokrenut je nuklearni program s planom razvoja atomske bombe. Isprva ga nitko nije shvatao pretjerano ozbiljno, pa se ni u brojnim američkim obavještajnim dokumentima praktički ni ne spominje sve do druge polovine sedamdesetih, kad Jugoslavija prvi put završava na popisu sumnjivih država. 

Tajni dokument pod nazivom “Prospekti za dalje širenje nuklearnog oružja” s kraja 1975. godine prvi put stavlja jugoslavenski nuklearni projekt rame uz rame s drugim velikim silama. CIA-ini analitičari raspravljaju koliko bi drugim, u to vrijeme nenaoružanim državama, trebalo vremena za gradnju nuklearne bombe. Dok Japan i neke druge velike države poput Zapadne Njemačke mogu, prema mišljenju tih analitičara, dobiti najopasnije oružje u roku od dvije godine,

Jugoslaviji bi trebalo čak pet. Uz svu silu špijuna, špijunskih aviona i satelita, CIA je zaključila da Jugoslavija može imati atomsku bombu do 1980. godine. Na upravo te dokumente pozivao se Filip Kovačević, gost predavač na Univerzietu u San Franciscu, kad je preko srpskih medija lansirao teze o tome da je jedno tako opasno oružje moglo sačuvati cjelovitu Jugoslaviju.

“Dakle, mogla je Jugoslavija imati bombu nad bombama, sve je ovisilo o političkoj volji tadašnjeg rukovodstva. Neki su u tom rukovodstvu, u kojem Tito zbog bolesti više nije imao dominantnu ulogu, izgleda već vidjeli svoju budućnost izvan jugoslavenske države koju bi, po mom mišljenju, vrlo vjerojatno, posjedovanje atomske bombe spasilo od brutalnog i krvavog raspada”, naglasio je Kovačević u razgovoru za Sputnjik.

Nemirno i s druge strane željezne zavjese

S jedne strane, možemo povući određene paralele kraha Jugoslavije s raspadom Sovjetskog Saveza. Komunističke države, različiti narodi, kompleksan sustav upravljanja. SSSR se raspao mirnim putem, a imali su nuklearne bombe. Strogo povjerljivi razgovori na najvišim razinama američke vlasti panično su gledali prema Moskvi i pokušaju vojnog udara početkom devedesetih.

Dok se Jugoslavija već raspala, dok su prvi zločini već počeli, Amerikanci su nervozno čekali što će se dogoditi s druge strane Željezne zavjese.

“Jugoslavija, ali s nuklearnim bombama” bio je uvriježeni stav među pesimistima. Postojao je potpuno ozbiljan strah da će doći do rata između bivših sovjetskih republika i da će, recimo, Ukrajinci lansirati bombe na rusku braću.

Na svu sreću, do toga nije došlo. Zašto nije došlo do nuklearnog rata između bivših sovjetskih država ipak je tema za jedan drugi tekst. Vratimo se na nama bliže prostorne okvire.

Analize američkih obavještajaca s kraja 1990. godine govore da je Jugoslavija mrtva. Dok je nekad davno Jugoslavenska narodna armija pružala jasnu kohezivnu silu, što su neki raniji tajni dokumenti i opisivali, sad je postalo jasno da ni Komunistička partija niti JNA ne mogu održati državu na okupu.

“Partija je u rasulu, vojska je izgubila svoj prestiž zbog snažne identifikacije s KP-om, ali i zato što je većina države smatra institucijom pod srpskom dominacijom. Nije isplivao niti jedan svejugoslavenski pokret da bi ispunio prazninu nastalu raspadom Titove vizije jugoslavenske države, a neće ni isplivati”, stoji u tajnoj analizi moćne američke obavještajne službe. 

Isti dokument nevjerojatno, gotovo proročki, tačno opisuje kako neće doći do otvorenog međurepubličkog rata na tlu bivše Jugoslavije. Srbija neće upotrijebiti vojsku za ujedinjenje srpskih teritorija, ali će pomagati pobune u Hrvatskoj u Bosni i Hercegovini, što će dovesti krvavog međuetničkog sukoba. Sve te teze su se obistinile. 

A sad zamislimo da je Balkan, umjesto bureta baruta, sjedio na nuklearnoj bombi. 

“Jugoslavija ima program razvoja nuklearnih reaktora i korištenja domicilnog urana kao pogonsko gorivo. Veoma mala ustanova za hemijsko reprocesiranje je izgrađena. Reprocesirala je nešto ozračenog goriva iz istraživačkog reaktora koje su dobavili od Sovjeta 1966. godine. Prvi nuklearni reaktor kupljen je od SAD-a i trebao bi početi s radom početkom 1979. godine. Nemamo dokaze da Jugoslavija planira graditi laboratorije za reprocesiranje dovoljno velike za zbrinjavanje goriva iz tog reaktora. Odluči li to raditi paralelno s gradnjom reaktora i, pod uvjetom da dovrši potrebna istraživanja, mogla bi imati nuklearnu bombu već do 1980. godine”, stoji u dokumentu “Prospekti za dalje širenje nuklearnog oružja”.  

Kovačević se poziva i na neke druge dokumente CIA-e koji govore da je Jugoslavija već početkom pedesetih godina prošlog vijeka slala studente na razna američke univerzitete kako bi stekli odgovarajuća znanja za rad na razvoju nuklearnog programa. 

Daleko važnija je saradnja s Norveškom. Godine 1952. Dragoslav Popović počeo je svoju dvogodišnju edukaciju na Istraživačkom institutu za energiju i nuklearnu tehnologiju u Kjelleru. Tamo se bavio istraživanjem izvlačenja plutonija iz rude. Već iduće godine postignut je okvirni sporazum s Norsk Hydro-Elektrisk o kupnji 10 tona teške vode, vjerojatno s ciljem nabavke reaktora za tešku vodu od Norveške. Kako stoji u analizi Nuclear Threat Initiative, Jugoslavija nikad nije dovršila taj dogovor i kupljen je jeftiniji reaktor od Sovjetskog Saveza. 

1956. sporazum o nuklearnoj saradnji između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza

Spomenimo sad malo tehničku stranu priče. Ključ u razvoju nuklearne bombe bio je jedan od izotopa vodika, deuterij, i njegov spoj s kisikom nazvan teška voda. Počnimo s brzinskim i doista površnim opisom cijepanja atoma. Neutroni, sastavni dijelovi atoma, udaraju u atome drugih elemenata, u nuklearnim bombama najčešće je riječ o jednom od oblika uranija, dovoljnom brzinom da ih rascijepe pa da uranij ispusti svoje neutrone što pokreće lančanu reakciju.

Brzina udara neutrona je ključ zato što moraju dovoljno brzo udariti u atome uranija da ih rascijepe, a opet ne prebrzo da ih samo okrznu. Zbog toga je potreban moderator ili usporivač, a najpouzdaniji moderator bila je teška voda. Kasnih tridesetih i ranih četrdesetih godina prošlog stoljeća najveći svjetski proizvođač teške vode bila je jedna specifična hidroelektrana Norsk Hydro duboko u bespućima hladnog sjevera evropskoga kontinenta, u Norveškoj. 

Nacisti su bili svjesni da im trebaju goleme količine teške vode za provođenje eksperimenata, a saveznici su pratili njihove potrebe i počeli nagađati da rade na nuklearnoj bombi. Kad su nacisti okupirali Norvešku, uz svesrdnu podršku određenih dijelova norveškog društva, u ruke im je pao i Norsk Hydro.

Ubrzo su počeli proizvoditi sve veće i veće količine teške vode za potrebe nacističkog programa izrade nuklearne bombe i otprilike u to doba, negdje na prijelazu iz 1941. na 1942. godinu, rodila se ideja kako bi trebalo uništiti Norsk Hydro.

Kako su u sve bili upleteni i Norvežani, ovdje je važno napomenuti da je norveški kralj Haakon VII. odbio predaju nacistima i nastavio borbu iz Londona, odmah su počela upozorenja da hidroelektrana radi i neke druge stvari.

Zbog toga je provedena i jedna od najvažnijih vojnih operacija Drugog svjetskog rata, u kojoj su saveznički komandosi teško oštetili tu hidroelektranu i tako spriječili Adolfa Hitlera u izradi najopakije bombe. I samo nekoliko godina nakon kraja rata isti taj Norsk Hydro, vjerojatno iz istog pogona, prodavao je Titu i komunistima tešku vodu koja ih je mogla uništiti.

Godine 1956. potpisan je sporazum o nuklearnoj suradnji između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, a do kraja te decenije je dovršen reaktor RA u Vinči. Drugi reaktor, RB, imao je problema u radu, pa je jedna osoba poginula od zračenja dok ih je petero teško ozlijeđeno.

Jedina šansa za spas njihovih života je eksperimentalna klinika Curie u Parizu. Francuski doktor Georges Mathé dolazi na radikalnu ideju - prvi put u istoriji medicine napraviće transplantaciju koštane srži. Pet Francuza riskiralo je život kako bi spasili potpune strance, jer su svi dotadašnji pokušaji transplantacije imali smrtne posljedice i za donore i one koji su primali koštanu srž.

Prijetnja od nuklearne kataklizme je ozbiljno shvaćena, pa su svi reaktori modificirani kako se slične nesreće ne bi ponovile. Tek nešto kasnije, na drugom kraju države, na ljubljanskom Institutu “Jozef Štefan”, počela je gradnja američkog reaktora koji je upogonjen u maju 1966. godine.

Upravo ovdje se najbolje vidi kako je tadašnja jugoslavenska vrhuška igrala na kartu najboljeg ponuđača i nisu se previše ustručavali od Sovjeta tražiti ono što im Ameri ne daju ili obrnuto.

Uskoro će i Tito obustaviti nuklearni program bez previše objašnjenja. Možemo govoriti da je bio preskup (potrošeni su milijoni dolara bez nekog velikog učinka), možemo govoriti da nije bilo potrebe za atomskim oružjem jer je Staljin umro, pa nije bilo prijetnje sovjetske invazije, a možda je i nešto treće. 

Dva nuklearna programa za razvoj jugoslavenske atomske bombe

Kako bilo da bilo, Tito je postao jedan od najvećih pobornika nuklearnog razoružavanja i jedan od vođa pokreta nesvrstanih. Jugoslavije će 1968. godine potpisati sporazum o sprečavanju širenja nuklearnog oružja, dvije godine kasnije ga i ratificirati i 1973. godine početi pregovore s američkom kompanijom Westinghouse o gradnji prve i jedine jugoslavenske nuklearne elektrane u Krškom.

1973. godine potpisan je sporazum između Međunarodne agencije za nuklearnu energiju s jedne strane i Jugoslavije s druge strane. Iduće godine počinje gradnja reaktora u Krškom, da bi 1974. godine svi napori za mirom pali u vodu. Indija postaje šesta država svijeta s uspješno provedenim nuklearnim testom. Jugoslavija i Indija tada vode velike borbe za premoć u zajednici nesvrstanih, a prvi s nuklearnom bombom bi zasigurno mogao povesti za sobom i ostale kamo god želi.

Tito to nikako nije htio i tada saziva, pod najvećim mjerama tajnosti, sastanak šefova vojske, obavještajne službe i nuklearnih instituta. “Razvijajte civilnu nuklearnu energiju, ali koristite je za prikrivanje paralelnog vojnog programa”, glasila je Titova zapovijed. Magazin Vojna povijest opisat će to ovako:

“Što se tiče razvoja jugoslavenske atomske bombe, sve do 1988., postojala su dva istodobna nuklearna programa: ‘Program A’ — razvoj atomskoga oružja te ‘Program B’ — koji je bio namijenjen mirnodopskoj upotrebi nuklearne energije (sadržavao je 11 projekata od kojih su svi bili u službi izrade atomskoga oružja), a trebao je opskrbiti fuzijskim materijalom ‘Program A’. Glavni projekti ‘Programa A’ bili su projektiranje i razvoj hemijskoga visokoeksplozivnog punjenja za fuzijsku bombu implozijskoga tipa, proizvodnja nuklearnih sastavnica bombe, uključujući i neutronski detonator koji će pokrenuti lančanu reakciju, planiranje i izvođenje eksperimenata (osim nuklearnim eksplozivom), kompjuterska simulacija nuklearnih procesa za različite oblike i sastave bombi i istraživačke studije različitih oblika podzemnih atomskih eksperimenata.”

I tu stupa na scenu ona raniji izvještaj analitičara CIA-e koji su bili uvjereni da Jugoslavija stvarno i može izgraditi kompletnu infrastrukturu za nuklearnu bombu. Još od Drugog svjetskog rata nije dovoljno izbaciti ju iz kakvog bombardera, kao što su radili Amerikanci iznad Hirošime i Nagasakija. Pokušavali su Ameri i s topovima, ali najefektija je bila jednostavna raketa.

Pogađa ciljeve stotinama ili hiljadama kilometara daleko dovoljno precizno za konvencionalne eksplozive, a kamoli za nuklearnu bombu koja uništava kvadratne kilometre i kilometre prostora.

A u zajednici nesvrstanih bilo je nekoliko potencijalnih partnera za nabavku raketa takvog dometa. Prvi ‘sumnjivac’ je Irak i Saddam Hussein pa se i dan danas ispredaju legende da je Jugoslavija nabavila rakete dometa stotinjak kilometara za provođenje nuklearnih testova po Hercegovini. Na kraju do toga nije ni došlo, ali su legende ostale.

Da se nisu ispredale samo lokalne legende, svjedoči i jedan tekst s početka 1988. godine u njemačkom Der Spiegelu. Oni su optužili Institut Ruđer Bošković da, uz financijsku pomoć sarajevskoj Energoinvesta, provode reprocesiranje radioaktivnog materijala.

Isti tekst prenosi i špekulacije da je Energoinvest, najveći jugoslavenski izvoznik opreme za nuklearna postrojenja i financijer Ruđera Boškovića, zapravo paravan za libijsko plaćanje izrade nuklearne bombe za njihove potrebe. Naučnici s Ruđera, Energoinvesta, pa čak i iz Međunarodne agencije za nuklearnu energiju odbacili su takve tvrdnje. 

Ni mjesec dana prije toga teksta je Savezno izvršno vijeće obustavilo sve napore na gradnji nuklearnih reaktora sve do 2000. godine. Razlozi ove obustave kompletnog, i civilnog i vojnog, nuklearnog programa su puno jasniji. Kako je Express ranije pisao, jedno saopštenje promijenilo je sve.

"Nesreća se dogodila u černobilskoj nuklearnoj elektrani i jedan reaktor je oštećen. Provodimo mjere da eliminiramo posljedice nesreće. Pomoć je pružena potrebitima. Vlada je uspostavila komisiju."

Uz te četiri rečenice je prvi put veliki Sovjetski Savez priznao da njihova slavna nuklearna moć možda i nije tako bajna kako to predstavljaju u inostranstvu. Te ključne, četiri rečenice objavljene su kao mala vijest u sovjetskoj novinskoj agenciji TASS nekoliko dana nakon nesreće u Černobilu, i to tek nakon što su švedski stručnjaci otkrili povišene razine zračenja pa su bili u strahu da nije neka njihova elektrana pokvarena.

23. juna 1986. nastao je CIA-in dokument o YU nuklearnom programu

Ovih dana iznimno popularna HBO-ova serija “Chernobyl” vjerno prikazuje tok događaja, a možda i najstrašniji detalj je što istinito prikazuje odnos Sovjeta prema nesreći.

Šefovima je bilo najvažnije svaliti krivnju na nekoga drugoga nego otkriti što se i zašto se to dogodilo. Mihail Gorbačov, nekako u to vrijeme, pokušavao je progurati reforme čitavog sovjetskog režima, počevši s tradicionalnom tajnošću.

Njegova politika otvorenosti, glasnost, imala je priliku dokazati svoju djelotvornost. Možda bi bilo bolje reći da je glasnost pokazala koliko je važno obavijestiti javnost kako bi se zaustavile glasine. Tajni izvještaji CIA-e čak i navode kako je Gorbačov iskoristio nezadovoljstvo javnosti zbog totalne šutnje kako bi dalje gurao svoje reforme, ali to je tek manji dio čitave ove priče.

Ljudska patnja u danima i mjesecima odmah nakon nesreće bila je gotovo nezamisliva. Ma čak i u satima nakon eksplozije. Kasnijom istragom je utvrđeno tačno kako i zašto je došlo do eksplozije, ustanovljeni su i krivci za nesreću, ali da nije bilo brojnih spaslaca, nuklearna eksplozija u Černobilu mogla je uništiti čitavu Europu, a možda i svijet. 

23. lipnja 1986. godine nastaje CIA-in dokument o budućnosti jugoslavenskog nuklearnog programa gdje su ga praktički i sahranili, čak i prije nego je to uradila jugoslavenska vlast.

“Rastući i neobično široki anti-nuklearni pokreti natjerali su Beograd da zaustavi planove o gradnji nekoliko nuklearnih elektrana, uključujući i onu u Prevlaci kod Zagreba, a za čiju gradnju se takmiče američke i druge strane kompanije. Jugoslaveni su nedavno primali ponude za Prevlaku, ali naglasili su da neće donijeti konačnu odluku sve dok savezne vlasti ne preispitaju energetske potrebe države”, stoji u sažetku izvještaja.

Iako je Tito bio mrtav, a Jugoslavija je već bila izgubila svoj utjecaj na svjetsku politiku, jedna američka vježba pokazaće svu opasnost nuklearnog oružja i njegovog korištenja u ratu. Able Archer naziv je za niz vojnih vježbi i simulacija provedenih 1983. godine gdje su Ameri simulirali sovjetski napad na Jugoslaviju i druge države te korištenje nuklearnih bombi u takvom sukobu. 

“Zatraženo je korištenje nuklearnog oružja u napadu na fiksne mete neprijateljskih satelitskih država. Korištenje nuklearnog oružja nije zaustavilo neprijateljsku agresiju”, možda su dvije najstrašnije rečenice ikad izrečene.

Da su izrečene izvan sigurnosti vojnih vježbi, vjerojatno bismo svjedočili i kraju svijeta. I to zbog Jugoslavije. Da je bivša država uvijek bila predmet rasprava na samom vrhu najmoćnijih vojnih saveza svjedoči i jedna usputna izjava zakopana u tajnim dokumentima komunističkih obavještajnih službu.

“Amerikanci očito žele izazvati vojni sukob na ljeto 1951. godine u istočnoj Europi s ciljem zauzimanja istočne Austrije. Za ostvarenje ovog cilja, Amerikanci žele iskoristiti Jugoslaviju”.

Tako je Jugoslavija okupirala najintimnije misli najmoćnijih ljudi svijeta, ali i osjetila teške posljedice katastrofe Sovjetskog Saveza u Černobilu.

(express.hr)