U Banjaluci je do Drugog svjetskog rada živjelo oko 500 Jevreja, nešto malo više Sefarda španskih Jevreja a malo manje Aškenaza, a nakon rata svojim kućama u gradu na Vrbasu vratilo se samo njih 24, kaže istoričar Zoran Pejašinović gostujući u našem ATV jutru povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta.
Kada se u obzir uzmu i manje jedinice koje su gravitirale prema Banjaluci, Jevreja je, kaže Pejašinović, bilo oko 600.
Sefardi i Aškenazi imali su svoje dvije zasebne opštine u Banjaluci i živjeli su prilično paralelno a ono što je zanimljivo jeste da im je zajedničko bilo groblje u Boriku.
"Živjeli su zajedno sa ostalim Banjalučanima. Bavili su se najčešće zanatstvom i trgovinom ali je bilo uglednih ljekara, apotekara, veterinara, inženjera, profesora. Viđeni i poznati su bili“, kaže Pejašinović.
Pejašinović navodi da je zanimljiva porodica Poljokan koja je živjela u Banjaluci.
"Porodica Poljokan je baš banjalučka. To nije izvorno jevrejsko prezime nego je porodica Levi nekako spontano dobila to prezime i samo u Banjaluci su živjeli Poljokani“, rekao je on.
Kako kaže, Holokaust u Banjaluci započeo je još oktobra 1940. godine kada je kod Hotela Palas na monstruozan način ubijena tročlana jevrejska porodica.
"To ubistvo nikada nije razjašnjeno“, kaže on.
Sa stvaranjem Nezavisne države Hrvatske došli su crni dani za Srbe, Rome i Jevreje.
"Od 500 Jevreja koji su živjeli u Banjaluci njih 400 je stradalo u Holokaustu. Konačan broj je teško utvrditi ali sam, prikupljajući imena iz raznih arhiva i literatura, došao do 306 imena za koje smo mogli utvrditi ime, prezime, očevo ime, mjesto stradanja i starosnu dob. Ima još 10-20 imena koja bi se mogla dopisati ali fali neki od tih parametara“, kaže Pejašinović.
Banjalučka jevrejska zajednica je gotovo potpuno uništena tokom Drugog svjetskog rata.
"Od 100 preživjeli malo se vratilo u Banjaluku samo 24, ostali su u Beogradu ili većim gradovima, u Italiji, otišli u Izrael koji se tada rađao, Ameriku, Palestinu. To je apokaliptično, to je pet odsto, patuljasta mikro zajednica koja je nastavila nekako svoj život“, kaže Pejašinović.
