Jedna žena katoličke vjeroispovijesti opisala je šta je doživjela kada je posjetila čuveni manastir Ostrog.
Njenu priču prenosimo u cjelosti:
– Voljela bih ovo podijeliti sa vama. Puno puta sam vidjela oglase u kojima pojedine agencije nude put u manastire, između ostalog i u manastir Sv. Vasilija Ostroškog. Puno sam i čula o njemu.
Privlačila me je ideja da odem jednom tamo. Onda smo saznali da moja mama ima zakrčenje krvnog suda na vratu i da joj treba operacija. Rekli su da je operacija rizična i da može doći i do infarkta. Jedva da sam naučila da živim sa tim što mog tate više nema, kad još i ovo…
Bila sam sama, jedina podrška koju sam imala bila je moja tetka i njena porodica. I drugih osoba je bilo oko mene, ali nisam osjećala da im je uistinu bilo stalo do nas.
Poželjela sam da odem kod Sv. Vasilija i da ga zamolim da ako je Božija volja, da moja mama ne ide na operaciju, jer ja stvarno nemam snage to da podnesem, i da bude zdrava, i da mi je još ne uzima. Čini mi se da uvijek gubim ljude oko sebe, one koje volim tako je i sa momcima, tako je i sa roditeljima i sa prijateljima.
Ja ni sad nemam snage da prolazim kroz tako nešto, moj tata je umro iznenada, gotovo da nije ni bio bolestan, do zadnjeg dana svog života je radio… I tako, zove moja sestra da idem sa njom na more, i ako hoću, možemo otići i u taj manastir.
„Ovo je Božje čudo“, pomislila sam, Bog je želio da odem tamo.
Moja sestra nije znala da ja želim već odavno da odem tamo, već je htjela zbog njene ćerkice, jer je ona rođena ona na taj dan, na dan Sv. Vasilija. Znala sam da idu tamo ljudi svih vjera, bilo je katolika, pravoslavaca, vidjela sam muslimane… Čula sam priče o ovom svecu, da je učinio mnoga čuda, željela sam da učini čudo i u mom životu.
Stigli smo na more, za nedjelju smo se dogovorili da ćemo otići u manastir.
Oslanjam se na sebe, tako da je čudno što sam prepustila sestri da ona navije sat da zvoni, a da nisam i ja, za svaki slučaj, navila, ali nisam.
Sat nije zvonio, ona se čudila, jer je navila, i nije se to još nikad desilo ranije. Trebalo je da bus stigne u sedam, čini mi se, iz Herceg Novog. Čula sam samo nervozno: „Ustaj“, ne znam kako ali stigli smo na bus…
Za 5 minuta spremili smo se i mi i spremili i malu djevojčicu. Toliko o tome što kažu: „Kome je suđeno i dato, taj će stići do tamo.“ Poslije mi je sestra rekla da je nju ptičica probudila… Ni prije a ni poslije, ptičice na našem prozoru nije bilo, samo to jutro…
Kad smo putovali tamo, počela sam da plačem. Ne znam zašto, čim sam ugledala manastir, i kako smo se približavali, ne znam zašto sam plakala. Nisam mogla da zaustavim suze… Bilo me je sramota, što plačem, krila sam suze… To me je prošlo kad sam ušla, bilo je sve ok…Nisam znala baš pravoslavne običaje, ponašanje u crkvi, pošto sam katolkinja, ali sve je dobro prošlo…Osjetila sam neopisiv mir…
Molila sam se za moju mamu, za tadašnjeg momka sa kojim sam željela da se pomirim… Sa momkom sam se pomirila, zatim smo se razišli. Sve je to deo Božijeg plana, ako smo jedno za drugo, bićemo zajedno. Moja mama je sada sa mnom, rekli su joj da je to što ima oblik zakrčenja krvnog suda koji nije opasan toliko i da pošto se nije mijenjao već dve godine da ne mora na operaciju…
Ljekar koji je toliko insistirao na operaciji, promijenio je mišljenje iz korjena…
Sada moja mama uzima lijekove i dobro je. Shvatila sam da Isus zaista dozvoljava neke situacije koje nam se ne sviđaju, da nas približi sebi, ali nikad neće dati više nego što možemo podneti. Hvala ti Isuse moj, hvala ti Sveti Vasilije“.
