Tog dana u Beogradu, dok je sunce zalazilo, autobusi su se zaustavili ispred Muzeja Jugoslavije, impozantnog objekta iz sredine 20. vijeka. Pojavila se kolona ljudi, neki su nosili cvijeće, a nekoliko ih je mahalo starom državnom zastavom. Došli su u srpsku prestonicu da posjete mauzolej u kojem se nalazi grob Josipa Broza Tita, osnivača socijalističke Jugoslavije.

Mnogi od posjetilaca odrasli su u starom sistemu i došli su da obilježe diktatorov rođendan, koji je bio veliki državni praznik prije raspada Jugoslavije. Neki su bili pripadnici lijevih političkih partija, a nosili su kičaste majice i transparente.

Ipak, bilo je i nekoliko mlađih ljudi. Na stepenicama ispred specijalne izložbe na kojoj je Titovo vrijeme prikazano kroz plakate, umjetnička djela, artefakte i snimljena sjećanja "običnih ljudi", srela sam osamnaestogodišnjeg Miloša Tomčića sa kapom i maramom "pionira" – jugoslovenskog omladinskog pokreta.

"Želio sam da vidim sliku tog vremena", odgovorio je kada sam ga pitala zašto je došao. "Bilo je to sjajno vrijeme. Svi su se voljeli", rekao mi je. Da li je sebe smatrao Srbinom ili Jugoslovenom? "Jugoslovenom", odgovorio je bez oklijevanja. "Mama mi je Srpkinja, tata Crnogorac, baba Hrvatica. Zapravo, moja porodica je iz cijele Jugoslavije", objasnio je Miloš.

Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, koju je činilo šest republika – Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija – osnovao je Tito 1945. godine.

Titova država je imala za cilj da ujedini različite etničke i vjerske grupe u regionu pod sloganom "bratstva i jedinstva". Rastući nacionalizam nakon njegove smrti 1980. godine doveo je do krvavih ratova devedesetih i raspada zemlje.

Uobičajen narativ tih godina bio je da je Tito skoro pola vijeka tjerao različite narode da žive zajedno protiv njihove volje, ali 30 godina kasnije mnogi i dalje gaje duboku naklonost prema zemlji koja više ne postoji i žale zbog njenog raspada.

U Srbiji, 81 odsto ljudi vjeruje da je raspad Jugoslavije bio loš za zemlju. U Bosni, koja je oduvek bila najmultikulturalnija savezna republika, 77 odsto dijeli to mišljenje. Čak i u Sloveniji, koja je prva zemlja bivše Jugoslavije koja se pridružila Evropskoj uniji i za koju se smatra da je najuspješnija, 45 odsto ljudi i dalje kaže da je raspad nekadašnje države bio štetan. Nije iznenađujuće da samo 10 odsto na Kosovu, koje nije imalo punu nezavisnost u Jugoslaviji, žali zbog raspada.

(Jugo)nostalgija ili nešto više

Naklonost prema nekadašnjem sistemu često se naziva "jugonostalgija". Međutim, Larisa Kutović, politički antropolog iz Sarajeva, koja proučava postjugoslovenski identitet u Bosni, oprezna je u vezi sa tim pojmom.

"Nostalgija podrazumijeva neku vrstu melanholije ili čežnje", kaže ona. Naravno, to postoji, sa brojnim restoranima i pansionima širom regiona, kao što je čuveni kafić "Tito" u Sarajevu, koji ukrašen kičastim suvenirima predstavlja ružičasti pogled na to doba. Ipak, Kutovićeva kaže da postoji i pokret mlađih ljudi koji kritičnije gledaju na taj period, procjenjujući njegove pozitivne i negativne strane.

"Postoji veliko poštovanje za socijalistički period, a to je povezano sa ekonomskim rastom i ogromnim poboljšanjem životnog standarda", kaže Kutovićeva, dodajući da su "propala obećanja" jugoslovenskog projekta blijedila u poređenju sa nacionalizmom i nasiljem koji su uslijedili. Većina bivših jugoslovenskih država doživjela je ogroman ekonomski pad od ratova i još uvijek se suočavaju sa odlivom mozgova.

Bosna i Srbija su posebno opterećene političkim sukobima, a nekada utopistička brutalistička stambena naselja i jugoslovenske željeznice propadaju. Iako su Hrvatska i Slovenija dostigle relativnu stabilnost kao članice Evropske unije, pregovori o pridruživanju drugih zemalja su zastali, ostavljajući mnoge u sumnji da li će se ikada zaista pridružiti bloku.

U tom kontekstu, neki se pitaju da li prošlost krije rješenja za probleme iz budućnosti. Kutovićeva kao primjer navodi pokrete za radnička prava koji su se pojavili u Bosni tokom posljednje decenije, a zasnovani su na starom jugoslovenskom socijalističkom modelu radničkog samoorganizovanja. "Ovaj sistem je bio veoma specifičan za Jugoslaviju", objašnjava Kutovićeva, ističući njegovo odstupanje od staljinističkog državnog vlasništva nad industrijom.

Iako je Jugoslavija bila jednopartijska država, postojale su jasne razlike u odnosu na druge zemlje iza gvozdene zavjese. Tito je osnovao Pokret nesvrstanih i održavao uravnotežene odnose sa Zapadom i SSSR-om, a građani Jugoslavije su mogli da putuju i na Istok i na Zapad. Snagu starog jugoslovenskog pasoša i danas pominju mnogi od onih koje srećem na Titovom grobu, a kojima su sada potrebne vize za ulazak u većinu zemalja.

"Sami po sebi mali i beznačajni" 

Još jedna uobičajena tema na koju se Kutovićeva osvrće je gubitak statusa i percepcija da su ljudi iz života u relativno velikoj i poštovanoj zemlji prešli u mnogo manje i manje značajne države. Đorđe Peralok je rođen u Sjevernoj Makedoniji 1989. godine, ali sada živi u Bangkoku.

"Kad god moram da završim neku birokratiju, kao što je otvaranje bankovnog računa ovdje, nikada ne mogu da nađu Sjevernu Makedoniju u sistemu, ali mogu da nađu Jugoslaviju. Ako mene pitate, i dalje bismo mogli imati koristi od federacije, čak i ako to nije Jugoslavija jer smo sami po sebi tako mali i beznačajni", žali se Đorđe.

Vjeruje da su slična osjećanja uobičajena među ljudima njegovih godina, koji zapravo nikada nisu živjeli pod starim jugoslovenskim sistemom. "Sva naša infrastruktura je iz tog perioda, a sada se raspada", ističe Đorđe.

Postoje i pokreti koji veličaju antifašističko i antinacionalističko naslijeđe regiona, koje su ratovi revidirali ili pokušali da izbrišu. Nastali su horovi koji pjevaju stare partizanske pjesme, i na samom Balkanu, i u zajednicama dijaspore.

Tako u Beču, Hor "29. novembar", nazvan po datumu osnivanja Jugoslavije, ima članove iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Njegov prvobitni cilj bio je da potisne nacionalizam koji se pojavio u dijaspori tokom ratova i nakon njih. Jugoslovenski radnički klubovi, u kojima su se ljudi ranije sastajali da popiju kafu, razgovaraju i igraju šah, postali su tada segregirani po etničkoj pripadnosti.

Članovi hora se oblače u crveno-plave jakne sa petokrakama, koje podsjećaju na staru jugoslovensku zastavu, ali izbjegavaju da pjevaju pjesme povezane direktno sa Komunističkom partijom ili one koje slave Tita.

"To je svjesna odluka, jer znamo da ima i glorifikacije, što je problematično", kaže dirigent Jana Dolecki, koja je porjeklom iz Hrvatske, a preselila se u Beč 2013. godine "Takođe, nisu baš ni imali neku dobru pjesmu", smije se Jana.

Umjesto toga, članovi pažljivo biraju melodije za koje vjeruju da se mogu primijeniti i na aktuelna politička pitanja kao što su rastući nacionalizam i populizam. "Pokušavamo da se držimo podalje od istorijskog revizionizma. Možete da se upustite u slavljenje prošlosti, uvijek govoreći da je bilo bolje, ali ne razmišljajući o tome šta bolje zapravo znači", kaže Jana.

Hor je pomogao nekim članovima da istraže osjetljiv period istorije svoje zemlje. Marko Marković, koji je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Beču, kaže da je njegova porodica odbijala da razgovara sa njim o ratovima kad je bio dijete.

"Bilo je suviše komplikovano da bi sedmogodišnjak razumio, ili su bar tako mislili. Uvijek sam imao osjećaj da je istorija tabu tema tamo odakle dolazim", priča Marko. Kada je pronašao hor, osjetio je da konačno može da "zakrpi neke rupe".

"Odrastajući, Jugoslavija mi se činila kao raj"

Internet takođe pruža utočište za ljude koji žele da otkriju zanemarene aspekte svog naslijeđa. Nekoliko popularnih Instagram naloga podsjeća na namještaj, brutalističku arhitekturu i grafički dizajn tog perioda.

Petar Korčnak, koji je odrastao u tadašnjoj Čehoslovačkoj, pokrenuo je podkast "Sjećanje na Jugoslaviju" 2020. godine. "Odrastajući, Jugoslavija mi se činila kao raj", kaže, objašnjavajući da su mnogi ljudi od čehoslovačkog režima pobjegli u Jugoslaviju. Disidenti iz drugih komunističkih zemalja, poput Rumunije iz Čaušeskuovog doba, često su činili isto.

"Gledali smo nasilni raspad Jugoslavije dok sam ja bio svjedok mirnog raspada svoje zemlje. Počeo sam da upoređujući to dvoje i jednostavno sam postao fasciniran tom temom", kaže Korčnak.

Ističe da je bio zapanjen emocionalnim izlivima nekih slušalaca. "Najbolji komentar koji sam čuo je da podkast kao terapija. Mnogi kažu da ih je dugo bilo sramota i da pomisle na riječ Jugoslavija", prisjeća se Korčnak.

Smatra da je očigledna naklonost koju mnogi bivši Jugosloveni imaju prema svom starom sistemu. "Možda ćete čuti starije ljude u Češkoj kako govore da su stvari tada bile jeftinije, ali uglavnom su svi nastavili dalje. U bivšoj Jugoslaviji to je transformisano u nešto potpuno drugo", ističe Korčnak.

Generacija bez predrasuda i trauma

Međutim, neki su kritičniji prema onome što vide kao preveliku romantizaciju tog perioda. Porodica Arnele Išerić je iz BiH i izbjegla je u SAD, gdje je odrasla tokom rata.

"Moj utisak kao djeteta je bio da je vrijeme Jugoslavije bilo najljepše i da je sve bilo harmonično, ali kada sam odrasla, shvatila sam da postoje stvari koje mi se u vezi s tim ne sviđaju", naglašava Arnela i navodi nedostatak prava LGBT zajednice i suzbijanje političkog pluralizma. Ipak, kaže da se još uvijek može poistovijetiti sa "duhom Jugoslavije".

"Kada putujem u druge dijelove regiona, kao što su Crna Gora ili Hrvatska, uvijek osjećam da sam povezana sa ljudima. Govorim njihov jezik i imamo sličnu kulturu", ističe Arnela.

Kako vrijeme prolazi, mlađi ljudi su manje direktno pogođeni traumom rata, pa neki smatraju da postaje lakše analizirati period Jugoslavije.

"Skoro svakog dana neko pita da li može da nas intervjuiše za svoju disertaciju o postjugoslovenskom identitetu", kaže Jana Dolecki, dirigentkinja bečkog hora. "Dugo je to bila tabu tema", saglasan je njen kolega Marković.

"Ipak ova generacija ima luksuz da bude dovoljno istorijski udaljena da nema predrasuda i trauma. I mislim da će to postajati sve značajnije", zaključuje Marković.

(RTS)