Mnogi, u potrazi za boljim životom, odluče da napuste svoju zemlju, a među njima su i mladi Banjalučani koji su spakovali kofere i uputili se u Longjerbijen, mali gradić na sjeveru Norveške.
Bojana Karalić (28) i Miloš Todorović (31) su mladi Banjalučani koji su napustili svoj grad, i dok mnogi mladi ljudi odlaze u neke poznate velike gradove, oni su se uputili Longjerbijen, najsjevernije naseljeno mjesto na Zemlji, a koje se nalazi na ostrvu Svalbard koje pripada Norveškoj.
Ovi mladi ljudi, željni napretka i sigurnosti nisu se “libili” nikakvog posla, već su “grabili” naprijed, koristeći svaku priliku da zarade i nauče nešto novo.
Ali sama odluka da napuste svoj dom, grad i prijatelje i da krenu ispočetka nije bila nimalo jednostavna.
Bojana je djevojka iz Banjaluke, studirala je na Poljoprivrednom fakultetu u ovom gradu, u isto vrijeme je radila i sama plaćala troškove školovanja i stanovanja.
Vremenom joj je ovaj tempo postao naporan i osjetila je da joj u životu treba promjena.
Sticajem životnih okolnosti, otvorila joj se prilika da napusti zemlju i odseli se u njoj tada nepoznati daleki gradić.
Bojana je u Longjerbijen je otišla 2017. godine, ali kako kaže i dalje joj je cilj bio da završi fakultet, te se povremeno vraćala u Banjaluku, polagala ispite, a od 2019. je našla siguran posao gdje je vremenom i napredovala.
"Ljudi su ovdje mnogo opušteniji nego kod nas, nemaju predrasude i uvijek su spremni da izađu u susret i pomognu i to mi je mnogo značilo kada sam došla u ovu zemlju", rekla je Bojana za "Srpskainfo".
Dodala je da ljudi u ovom gradu vole da se druže, planinare, kampuju, idu često na izlete, te da se uz njih i sama posvetila tim aktivnostima u slobodno vrijeme.
Dodala je da ovo mjesto ipak nije za svakog jer je izolovano, klima je drugačija u odnosu na ostatak svijeta i ko poželi da dođe u Longjerbijen mora da razmisli dobro i preispita svoju odluku.
"Za ovaj gradić koji se nalazi na ostrvu Svalbard u Norveškoj, karakteristično je da od kraja oktobra do sredine februara vlada potpuni mrak, poznat i kao polarna noć, a sa druge strane, polarni dan u ovom gradiću traje od sredine aprila do sredine avgusta. Nije rijetka pojava da vidite bijelog medvjeda, a ovo mjesto je poznato i po sunčevoj svjetlosti koja je najčešće zelene boje i pojavljuje se u periodu kada je u gradu stalno noć i mnogi turisti dolaze da bi fotografisali ovaj nevjerovatan prizor", rekla je Bojana.
"Nedostaju mi i porodica i prijatelji"
Ova Banjalučanka je dodala da period prilagođavanja novoj sredini i pored svih ljepota i dobrih ljudi koji se nalaze u ovom gradu ipak nije bio jednostavan.
"Teško mi je bilo prilagoditi se na ovaj način života, trebalo mi je mnogo vremena da se naviknem, i tek nakon nekih pet godina života u Longjerbijenu, uspjela sam da se prilagodim ovoj sredini", iskrena je bila Bojana.
Ova Banjalučanka planira još ostati na ovom ostrvu, ali ne isključuje mogućnost povratka u svoj rodni grad.
"Nedostaju mi porodica i prijatelji, nekada mi samo fali da prošetam Banjalukom. Volim i ovo mjesto, ima ljudi koji ovdje provedu veći dio svog života, ali ja se u nekoj dalekoj budućnosti ipak ne vidim ovdje, ali vidjeću gdje će me životni put odvesti", rekla je Bojana.
Miloš je odrastao u Banjaluci, radio je za malu platu, a onda je prelomio i 2021. godine u potrazi za boljim životnim uslovima odlučio da napusti grad na Vrbasu. Kao i Bojana, sticajem životnih okolnosti i njega je put odveo u daleki Longjerbijen.
"Ovdje žive 52 različite nacije i svi su ljubazni, opušteni i nije mi bio problem da se prilagodim, ali nostalgija je uvijek prisutna i nedostaje mi porodica", rekao je Miloš.
Plate veće nego u Banjaluci, ali i život je skuplji
Bojana i Miloš kažu da su u Norveškoj primanja dobra, ali i da je život jako skup, ali da bez obzira na skup život uspiju da ponešto i uštede.
"Iznos koji bih u Bosni i Hercegovini zaradio za nekih sedam do osam mjeseci, ovdje zaradim za mjesec dana", rekao je Miloš.
Longjerbijen je najneobičniji gradić na svijetu. Sličan grad ne postoji nigdje. U njemu danas živi nešto više od 2.300 stanovnika.
Suprotno onome što mediji uglavnom pišu kada izvještavaju o životu u ovom gradiću, umiranje u njemu nije nezakonito, ali Ipak, biti sahranjen, jeste.
Od 1950. godine na snazi je zakon koji zabranjuje sahranjivanje. Tada je otkriveno da se, usred ekstremno niskih temperatura, tijela koja su tamo zakopana ne raspadaju. Na ovaj način u preminulima opstaju i često opasni virusi.
Da bi se izbjegle potencijalno katastrofalne posljedice, bolesni i stari se prevoze u Norvešku kako bi tamo proveli svoje posljednje dane. Njihov pepeo je kasnije moguće vratiti u Longjerbijen.
Ovdje se niko ne smije ni roditi! Slično, a opet potpuno suprotno i porođaji su zabranjeni u Longjerbijenu. Iako grad ima sopstvenu bolnicu, nema potrebne prostorije za izvođenje ozbiljnih, hirurških operacija. Zbog bezbjednosti majki i djece, trudnice putuju na kopno nekoliko nedjelja prije termina i obično se vraćaju na ostrvo nedjelju dana nakon porođaja.
Svalbard je dom velikih arktičkih divljih životinja. Ljudi na Svalbardu su u obavezi da ponesu oružje za zaštitu od polarnih medvjeda kada izlaze van grada. Puške se koriste kako bi se uplašila ova ljupka, ali divlja i opasna stvorenja.
Iako je dozvoljeno nositi vatreno oružje dok šetate okolo, nije legalno ulaziti u lokalne ustanove sa njim. Zgrade imaju posebne sefove gdje se oružje odlaže.
Mjesto gdje se nalazi “Trezor Sudnjeg dana”
Sa svim svojim karakteristikama – permafrostom, lokacijom i geološkim svojstvima, Svalbard je zaista savršeno mjesto za “Trezor Sudnjeg dana”.
Longjarbien je mjesto gdje se nalazi “Svalbardsko globalno skladište sjemena”.
Trezor je dugoročno skladište sjemena koje predstavlja najveću svjetsku kolekciju raznovrsnosti usjeva. Svrha je čuvanje uzoraka sjemena iz svjetskih kolekcija usjeva. Permafrost i debele stijene osiguravaju da će uzorci sjemena ostati zamrznuti čak i ako nestane struje. To je zaista “konačna rezerva” čovječanstva u slučaju katastrofe.
