U rječniku Jelene Perić ne postoji podjela na muške i ženske poslove, i već 11 godina izaziva divljenje, čuđenje i iznenađenje kod svih koji prvi put posjete Auto-servis Perić.
Upravo je ova mlada žena, supruga i majka dvojice dječaka svojim izborom zanimanja pomjerila granice, jer ona je jedina žena auto-limar u svom kraju, pišu "Nezavisne novine".
“Punih 11 godina radim kao auto-limar, a sve je krenulo slučajno i uz moga supruga Stevana koji se, takođe, bavi ovim poslom i ima svoju radionicu. Kada bih dolazila kod njega, do garaže, da vidim šta radi, pomagala bih mu s vremena na vrijeme. Sve je počelo od sitnica, kao što je dodavanje alata i pomaganje pri nekim težim poslovima. Meni to nije bilo teško, naprotiv, svidjelo mi se, interesovalo me je kako ide proces farbanja, kako se priprema montaža. Sve mi je to bilo zanimljivo i od supruga sam sve naučila”, priča Jelena.
Kroz osmijeh dodaje da misli da je jedina žena u Srpskoj koja je i auto-limar, jer kako kaže, nije čula da ima još žena koje se bave ovim zanatom, ali bi joj bilo drago da nije jedina.
“Učila sam zaista od najboljeg, iako me često mušterije pitaju ko je bolji majstor, suprug ili ja. Odgovor na to pitanje zavisi, neko kaže da sam ja bolja, ali tu smo negdje”, priča Jelena i dodaje da se muškarci više iznenade kada je vide u garaži.
Prema njenim riječima, navikla je na iznenađenja koja izaziva kod mušterija kada prvi put dođu i ostave svoj automobil u radnji.
“Kada Stevan meni kaže ‘Jelena, de završi farove’, ili nešto drugo, ili kada kaže mušterijama da ću ja lakirati, obično su svi u nevjerici i imaju i malo nepovjerenja. Međutim, mi smo mala sredina, dosta je naših sugrađana čulo za mene i sada je to sasvim drugačije od mojih početaka, jer su me upoznali”, kaže Jelena.
Ističe da u poslu ne nailazi na poteškoće, jer radi ono što voli, a svaki novi automobil je izazov i presrećna je kada četvorotočkašima vrati stari sjaj.
“Ja ovo ne smatram teškim poslom. Naravno, ima dana kada čovjek nije raspoložen, ali ja i tada u garažu ulazim sa osmijehom. Nema alata kojim ne znam rukovati, a u ovom poslu moraš biti koncentrisan, detaljan, precizan i strpljiv. Kada sam tek počela da radim, lakiranje automobila mi je bilo malo problematično, to je bilo teže savladati, jer potrebno je dosta truda i rada. Moja prva lakiranja, prvih, mjesec, dva, znala su se završiti i u suzama, jer sam bila željna da naučim, ali ne može u jednom danu. Tokom godina smo pokazali naš kvalitet, pa imamo i suprug i ja stalne mušterije, koje se iznova vraćaju. Nastojimo da prvo mušterija bude zadovoljna, pa tek onda mi”, priča Jelena.
Dodaje da se sa suprugom od posla odmara kada odu van grada, gdje su sami, svojim rukama, iz temelja napravili vikendicu.
“Ima već četiri godine kako smo muž i ja, sami, od temelja počeli da pravimo naš mali raj i to je sve najviše urađeno noću, jer nemamo vremena danju od posla u radionici. Bilo je tu posla i motorkom, okušala sam se i u zidanju, jednostavno, sve što suprug radi, radim i ja sa njim. On ponekad bude i ljubomoran kada ja to uradim brže ili bolje, kaže da i on uči od mene, a često mi kaže, ma uradi ti to, ti ćeš bolje”, objašnjava Jelena.
Uz osmijeh dodaje da pored rada u radionici i vikendici ima i još jedan posao, onaj najbitniji, a to je posao majke.
“Imamo dva dječaka, dvanaestogodišnjeg Đorđa i osmogodišnjeg Stefana, i oni vole da budu sa nama u radionici, posebno stariji sin, sa nama je stalno. Đorđe šmirgla felge, sve sprema i uči od nas i baš smo ponosni na njih”, priča Jelena.
Dodaje da sve u životu, pa i razni poslovi nose određenu težinu, ali, napominje, kod nje nema muških i ženskih poslova.
“Sve se može kada se hoće, za sve moraš imati volju, a ja sam primjer da ako nešto istinski želiš, onda ćeš i uspjeti. Poručila bih svim ženama da ne odustaju od svojih ciljeva, jer koliko god nešto bilo teško, neka ne odustanu i prate svoje snove. Posebno poručujem svima da se ne osvrću na to šta će neko reći, i kako neko dijeli poslove. Mi smo žene, i žene mogu sve”, zaključila je Jelena.
