"Proces traženja nestalih na području Sarajevsko-romanijske regije, ali i u cijeloj BiH praktično je zaustavljen. Najveću odgovornost za to svakako snosi Institut za nestala lica u BiH, koji nema nikakav plan niti konkretan program za nastavak procesa traženja nestalih, kao ni ekshumacija", smatra Kokotova. 

Prema njenim riječima, za efikasniji rad na terenu trebalo bi ponovo uvesti institut predvizite, koji je ukinut u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku u BiH. 

"Mi nismo posustali i ne smijemo ni stati zbog naših porodica koje traže svoje najmilije. Mi i dalje insistiramo i imamo dobru saradnju sa nadležnim institucijama Republike Srpske, ali se to ne može reći i za Institut za nestala lica BiH, od kojeg već godinu čekamo odgovor u vezi sa našom inicijativom za utvrđivanje nacrta određene strategije za efikasniji nastavak proseca traženja nestalih, ekshumacija i identifikacije", ističe Kokotova. 

Ona podsjeća na neka od svjedočenja članova porodica koji i danas trpe bolne rane iz nedavne prošlosti zbog stradanja svojih najmilijih početkom i tokom rata u Sarajevu i okolini. 

"Potresna su njihova sjećanja na srpska stratišta u Sarajevu, pojedinačne i masovne grobnice, izmještanje tih grobnica sa ciljem prikrivanja zločina nad srpskim civilima, kao i masovni egzodus sarajevskih Srba po okončanju rata, prouzrokovan strahom od represije tadašnjih muslimanskih vlasti u Sarajevu, njihovom vjekovnom ognjištu", navodi Kokotova. 

Ona i dalje kategorično tvrdi da su najbolniji događaji u vezi sa tretmanom Srba u sarajevskim bolnicama, kojima su gazdovale muslimanske vojne formacije, zatim nestanak i stradanja Srba u privatnim i vojnim zatvorima i logorima u gradu, ali i u Trnovu, Brezi, Visokom, Ilijašu, te naseljima Hrasnica, Buća Potok, Dobrinja, ili kafiću "Borsalino", školama "Simon Bolivar", "Pavle Goranin", selu Ledići kod Trnova... 

Posebno stravične priče odnose se na smrt Srba koji su skončali u jami "Kazani". 

Inspektor u MUP-u Republike Srpske Simo Tuševljak, stručnjak za oblast istraživanja ratnih zločina, više puta do sada ponavljao je i upozoravao na skandaloznu činjenicu da je pripadnicima "Patriotske lige", "Zelenih beretki" i drugih paravojnih jedinica pod kontrolom muslimanskih vlasti u Sarajevu priznato pravo učešća u ratu od aprila 1991. godine, iako je BiH tada bila u sastavu bivše Jugoslavije. 

"Jasno je da su se oni već tada spremali za rat jer su muslimani u BiH, mnogo prije nego što je došlo do organizovanja srpskog naroda u BiH, krenuli u pripreme za tragične sukobe na ovim prostorima i izlazak iz Jugoslavije. Bošnjaci su tada javno proklamovali da su za ostanak BiH u SFRJ, a zapravo su se tajno i uveliko pripremali za secesiju i moguće sukobe", podsjeća Tuševljak. 

Istovremeno, nastavlja on, Hrvatska je 1991. godine, rat koji se već vodio na njenoj teritoriji, prenijela u BiH, a po zapadnoj Hercegovini već tada su hodali pripadnici hrvatske vojske, njenog HOS-a i paravojnih jedinica, koji su krajem 1991. i početkom 1992. godine izveli napade na nebranjena srpska sela Ravno, Kupres, Sijekovac i druge. 

"Zbog toga ne treba samo grad Sarajevo vezati za početak rata u BiH jer se to desilo na mnogo širem području BiH", ističe Tuševljak. 

On je podsjetio da je 4. aprila 1992. godine u policijskoj stanici u Sarajevu mučki ubijen policajac Pero Petrović, Srbin, koji je upravo tog dana priveo jednog sarajevskog kriminalca. 

Istog dana, u napadu na Policijsku školu na Vracama ubijeni su srpski specijalci Mile Lizdek i Milorad Pupić, ranjeni su Duško Jević, Miodrag Repija i Risto Lubura, a povrijeđen Milorad Marić. 

U toku borbi, od neprijateljskih hitaca poginula su i tri srpska civila, stanovnika Vraca, a dvoje je ranjeno. 

"Još 3. aprila su `Zelene beretke` bile zauzele sve policijske stanice u Sarajevu, osim stanica na Ilidži i u Ilijašu", napomenuo je Tuševljak.