Metanija (grč. μετάνοια metanoja) predstavlja pokajanje popraćeno zemnim poklonima, pa je otuda svaki oblik poklona poprimio naziv metanija.
Činiti metanije, tj. metanisati, znači klanjati se, pokloniti se.
Metaniji uvijek predstoji i slijedi osjenjavanje krsnim znakom. Metanije su tjelesni izraz vjere, molitve i uopšte duševnog stanja pokajanja, smirenosti, skrušenosti i pobožnosti.
Klečanje i metanisanje, i hrišćani i muslimani su preuzeli iz judaizma koji datira još mnogo prije Hrista.
Postoje dvije vrste metanija
Poklon tijelom do pojasa, kada se stojeći sagnemo u struku tako da prstima ruke dodirnemo pod, i ponovo se uspravimo, naziva se mala metanija. Ova vrsta metanije se čini često, prilikom cjelivanja ikona po ulasku u hram, a i poslije tokom samog bogosluženja. Isto tako, veoma često se susreće i pogrešna praksa vršenja ovog oblika poklona, kada vjernik ne dodirne prstima zemlju, nego vrši nekakvo teatralno “prebrisavanje” vazduha ispred sebe ili sa strane.
Veliko metanije je potpuni poklon cijelim tijelom, kada kleknemo na oba koljena, stavimo obje ruke na pod, i čelom dodirnemo pod, nakon čega ustajemo.
Metanije su prisutne u svakodnevnom životu Pravoslavnog vjernika tokom cijele godine, mada se u vrijeme velikih pokajničkih podviga tokom postova, a naročito Časnog posta, one umnožavaju, pogotovo velike metanije.
Nasuprot tome, tokom velikih praznika Crkve, kao i na nedjeljnim Liturgijama, ne praktikuju se velike metanije. Svoje mjesto i ulogu u pokajničkom raspoloženju palog vjernika kome je potrebno duhovno iscjelenje, metanije najbolje pokazuju kroz redovno prisustvo u svim pokajničikim kanonima Crkve.
